Zašto bi ljudi sad odjednom vjerovali profesoru Dobroviću

O vremena, o običaji! - zavapit će kroničar događaja na hrvatskoj energetskoj sceni kad pažljivo presluša jučerašnji nastup bivšeg ministra energetike Slavena Dobrovića na jednoj komercijalnoj televiziji.

Pozvan da komentira aktualne teme iz energetskog sektora, Mostov saborski zastupnik će, među ostalim, podržati ideju gradnje terminala za ukapljeni plin (kritizirajući pritom način provedbe projekta), vrlo decidirano ustvrditi da prirodni plin ima važno mjesto u budućoj hrvatskoj energetskoj bilanci, pa čak i relativno benevolentno prokomentirati najave pokretanja novog ciklusa istraživanja ugljikovodika u Hrvatskoj. Sve u svemu, Dobrovićev nastup i stavovi koje je iznio - razumni, argumentirani i umjereni - mogli bi služiti kao obrazac za stil i ton argumentirane rasprave kakva bi se oko ključnih pitanja domaće energetike trebala voditi.

Iznenađujuće je tek da takva diskusija dolazi od čovjeka čiji je kratki mandat bio obilježen vjerojatno najekstremnijom policy agendom u novijoj povijesti domaće energetike, ministra koji je - primjerice - otvoreno najavljivao zatvaranje sisačke rafinerije zbog “zelene tranzicije”, koji je predlagao da se nereciklabilni ostaci procesa obrade komunalnog otpada radije zakopavaju pod zemlju nego energetski koriste ili koji je već prvog dana u ministarskoj fotelji poželio jednim potpisom ukinuti pravomoćnu okolišnu dozvolu HEP-ova projekta Plomin C.

Nema sumnje da je Dobrović - ugledni pripadnik domaće akademske zajednice - to sve radio jer je vjerovao da je to ispravno i u javnom interesu, kao što blaža retorika u jednom javnom nastupu nužno ne znači da je odstupio od svojih ranijih uvjerenja, no perceptivna transformacija bivšeg ministra pruža dobar okvir za ocjenu dugoročnih efekata politike koju je u javnosti vodio.

Pa tako, primjerice, Dobrović danas zastupa stav kako je nužno da Hrvatska sama gradi skladište za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Radi se o projektu koji se priprema već godinama, a proizlazi iz obveze Hrvatske da zbrine polovicu otpada koji će proizaći iz Nuklearne elektrane Krško. Opcije su dvije. Ili plaćati Sloveniji za zbrinjavanje otpada u skladištu koje ta država gradi u samom Krškom ili naći adekvatnu lokaciju u svojoj državi.

Kao takva identificirana je bivša vojarna na Trgovskoj gori, geološki stabilnom i rijetko naseljenom području, gdje takav objekt predstavlja znatno manji rizik nego u Krškom - izvan kontrole hrvatskih tijela na samo dvadesetak kilometara zračne linije od najgušće naseljenog urbanog područja u Hrvatskoj. A tu je onda i pitanje financijskih benefita koji bi umjesto u Sloveniju potekli u hrvatsku Općinu Dvor. Izbor gradnje skladišta u Hrvatskoj, dakle, posve je logičan, što u svojim izjavama potvrđuje i sam Dobrović, no problem je u tome što prema toj ideji postoji ozbiljan otpor lokalne zajednice, ekoloških udruga i širokog kruga građana koji smatraju da takav projekt predstavlja neprihvatljivu opasnost za ljudsko zdravlje, okoliš i prirodu.

Takvi stavovi nisu novi, dapače, teško se sjetiti ijednog značajnijeg energetskog projekta koji je tijekom posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj pokrenut a da se protiv njega nije digla ekološka pobuna. Počevši s velikim i okolišno diskutabilnim projektima poput Družbe Adrije i raznih elektrana, trend se dinamizirao pa stigao do potpuno bizarnih dimenzija poput slučaja kad su građani Ploča prosvjedovali protiv gradnje trafostanice (!?).

Ipak, dosadašnji vrhunac ofenzive zelenog konzervacionizma dogodio se u slučaju Peruća, gdje je organizirana pobuna stanovništva Cetinske krajine protiv projekta gradnje plinske elektrane, na temelju fabriciranih i neznanstvenih tvrdnji, te vulgarne derogacije akademske zajednice, poput svjetski priznatog stručnjaka za ekološko modeliranje Tarzana Legovića, kojeg je jedan opskurni aktivist mrtav-hladan na televiziji optužio za nestručnost.

A na čelu prosvjedne kolone, važno je prisjetiti se, stajao je baš Most, politička stranka čiji je i Dobrović saborski zastupnik.

Prosvjed je, naravno, uspio, javnost je povjerovala da plinske elektrane truju zrak, tlo i vodu, a trijumf je Most i politički eksploatirao kroz napade na nepopularnu bivšu ministricu Martinu Dalić. No, jednom kad ste građane uvjerili da ih korištenje plina truje, kako im objasniti da treba uložiti stotine milijuna eura u terminal kojim ćemo plin uvoziti? Jednom kad se u javnosti proširi crv sumnje u štetnost energetskih objekata, je li iznenađenje da se počne protiviti i gradnji “zelenih elektrana”, kao što je bio slučaj s projektom vjetroelektrana u Fužinama?

Jednom kad narod povjeruje kako je smrtno opasno spaliti plastičnu bocu, kako će mirno gledati gradnju skladišta za radioaktivni otpad u svojoj blizini? Utoliko je dobro čuti Slavena Dobrovića, ali možda prekasno. Ljudi ne vjeruju profesoru Legoviću, zašto bi vjerovali profesoru Dobroviću?