Zakon o muzejima napisan je za karijere marketingaša

Prije nekoliko dana održan je u Zagrebu sastanak ravnatelja muzejskih ustanova, a tema sastanka bila je Nacrt novog Zakona o muzejima koji je poslan na raspravu i usvajanje u Sabor s čijim potpunim sadržajem ni struka, ni javnost nisu bili upoznati, što je nedemokratski, kao i odbijanje pomoćnice ministrice kulture Vesne Jurić Bulatović da javno predstavi cjeloviti dokument. Kada je konačno izašao ne vidjelo, najveći dio stručne javnosti bio je konsterniran. To je i bio povod onom sastanku ravnatelja s kojeg je poslan apel saborskim zastupnicima, a u javnosti se pokrenuo niz kritičkih istupa u kojima se ukazuje na teške posljedice prihvaćanja takvog zakona. Najveća opasnost je potiskivanje stručnog aspekta muzejske struke na marginu i forsiranje onih koji ne pripadaju struci u užem smislu riječi, pa se tako spominje i mogućnost da se muzej tretira kao trgovačko društvo. Pri tome se poziva na jedan dokument iz EU obmanjujući pritom javnost da je to obveza za muzeje. Riječ je o Europskoj direktivi o uslugama koja se odnosi na usluge u unutarnjem tržištu i europske zemlje nemaju praksu njihova povezivanja s baštinskim, zdravstvenim ili obrazovnim sektorom u zakonodavnom smislu. Naš bi Zakon o muzejima stoga bio presedan, jer se u njemu zanemaruje osnovna uloga muzeja i usmjerava ga se na tržišne aspekte nauštrb društvene koristi.

Postavivši u središte ekonomski aspekt muzeja, Nacrt Zakona zanemaruje preporuku UNESCO-a u kojoj se upozorava na opasnosti neprimjerenog forsiranja ekonomskih interesa, jer se time dovodi u pitanje očuvanje kulturne i prirodne baštine. Sporno je i uvođenje zvanja koja dolaze iz ekonomskog sektora (marketing i PR) u stručna muzejska zvanja. Povući ću paralelu s drugim strukama da pojasnim koliko je to apsurdno - zamislite da u bolnici osoba za odnose s javnošću napreduje kao kirurg. Neki budući zakon bi zaista mogao uključiti nova stručna zvanja koja su bliska muzejskima, poput knjižničara u sustav napredovanja, no toga u ovom nacrtu nema. Zna li se, međutim, da je pomoćnica ministrice gospođa Vesna Jurić Bulatović, nadležna za muzeje, galerije i arhive, po struci politologinja s magisterijem iz marketinga to baca novo svjetlo na priču o Zakonu. Nitko ne spori da su i ti poslovi dobrodošli u radu muzeja, no nisu primarna struka. Iz Nacrta uklonjen je i članak u kojemu se govori o središnjoj nacionalnoj instituciji koja se bavi muzejskom djelatnošću, a kojoj je osnivač država. To je Muzejski dokumentacijski centar čijim bi se isključenjem iz Zakona prouzročile štete u funkcioniranju muzeja u cjelini.

Isticanje potpune ekonomske samostalnosti muzeja je besmislica, jer se radi o neprofitnim ustanovama od općeg javnog interesa. U zemlji u kojoj niti brojne privredne grane ne opstaju na tržištu, zatvaraju se tvornice i obrti, a resursi rasprodaju u bescjenje, kome je izgledno da će neprofitne ustanove ostvarivati zaradu? Zakon predlaže muzejima da se bave gospodarskom djelatnošću, ali nije specificirano kojom. Postavljam i drugo pitanje za ovaj iracionalni scenarij - tko bi pokrio gubitak nastao implementacijom te avanture?

Treba, međutim, istaknuti kako su u mandatu Andreje Zlatar Violić učinjene ogromne štete upravo u muzejskome sektoru. Među njima se osobito ističe Hrvatski povijesni muzej. Zgradu najvažnijega nacionalnog muzeja kupila je 2007. tadašnja Vlada od tvrtke Adris, a riječ je o bivšoj Tvornici duhana Zagreb. Izdvojeno je 70 milijuna kuna iz proračuna, a cijela investicija procijenjena je na dodatnih 230 milijuna. Govorilo se kako će se u novoobnovljenu zgradu HPM useliti 2013. godine, no u siječnju te godine zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš najavio je otvaranje muzeja u 2015.

Od toga zasigurno nema ništa, budući da su radovi na obnovi zgrade odavno obustavljeni, a i građevinska dozvola uskoro istječe. Pitanje koje se nužno nameće je tko odgovora za stotine milijuna koji su doslovno bačeni, a najznačajnija nacionalna muzejska kuća i dalje ostaje u skućenom prostoru barokne palače u Gornjem gradu. Povijesni muzej nipošto nije jedini slučaj. Ima čitav niz sličnih, recimo Veliki Tabor, najznačajniji srednjovjekovni burg u čiju su dugogodišnju obnovu utrošena ogromna sredstva, projekt stalnoga postava dobio je i financijsku potporu Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova te se priprema za financiranje iz strukturnih fondova. No i njega pokušava zaustaviti Vesna Jurić Bulatović unoseći samovoljne izmjene s ugostiteljskim i smještajnim sadržajima za koje nema dozvole.

Bolan je primjer Muzeja vučedolske kulture, financiran od 2005. godine kroz projekt Vukovar - Vučedol - Ilok i građevinski potpuno dovršen, ali nije u funkciji i sada prokišnjava. Koliko je stotina milijuna tu utrošeno? Prije nekoliko mjeseci ministrica kulture obećala je da će se u ljeto 2015. otvoriti tri hrvatska muzeja, u Vučedolu, u Sinju i u Kninu. Za to obećanje dano je iz proračuna dodatnih 20 milijuna kuna. Iako je do ljeta samo nekoliko mjeseci, ne znam tko može garantirati, poučen dosadašnjim iskustvima, da će se ministričino obećanje i obistiniti. Možda se planira nešto “zbrzati” za izborna otvaranja. I tko je odgovoran?

U Nacrtu Zakona o muzejima ističe se kako bi muzeji trebali poslovati po načelu trgovačkih društava. Ima jedan dobar primjer koji jasno pokazuje što se može dogoditi muzeju ukoliko uđe u sastav neke tvrtke kojoj je profitabilnost jedini cilj. To je bivši PTT muzej osnovan 1953. koji nakon svih promjena unutar tvrtke ostaje do kraja 1998. u sastavu Hrvatskih pošta i telekomunikacija, a nakon njenog razdvajanja pripao je Hrvatskim telekomunikacijama, koje su od 2001. u većinskom vlasništvu Deutsche Telekoma.

Njemu sudbina jednog hrvatskog muzeja nije važna pa se djelatnika riješio po uobičajenom postupku i ostavio samo jednoga koji bi trebao voditi brigu o 100.000 muzejskih artefakata. Da bi Hrvatska danas došla u vlasništvo muzejske građe koja je uzorno skupljana i obrađivana od 1953. naovamo i u koju su izdvajana znatna sredstva, morala bi je otkupiti od sadašnjega vlasnika. Baš lijep primjer poslovanja muzeja kao trgovačkoga društva, načela za koje se tako svesrdno zalaže tim podobnika aktualne ministrice kulture na čelu s njezinom pomoćnicom Vesnom Jurić Bulatović.

Umjesto zaključka želim samo upitati odakle pravo državnim dužnosnicima stvarati zakone o struci kojoj od dolaska na mandat nanose isključivo štetu? Struci koju ne poznaju, koju marginaliziraju forsirajući pri tom kurs izgrađen na jeftinome politikantstvu kojemu je cilj zarada privilegiranih lišena svih stručnih i nacionalnih interesa te društvene odgovornosti i poslovne etike?