Anka Mrak Taritaš dobro je stajala sve do trenutka kad se počelo organizirati da je hitno podrže i SDP i HNS. Od tog časa Bandićeva protukandidatkinja kao da prolazi kroz tešku političku agoniju. Netko bi mogao misliti kako je vrhunac kampanje za svakog kandidata kad se uz njegovo ime u ključnom momentu ujedini blok važnih stranaka, slijeva ili zdesna. I da je prvorazredna usluga kad neka velika stranka odustane od vlastitog kandidata baš u tvoju korist. Ili kad se oko tebe okupi nekoliko stranaka, toliko da te se može svečano predstaviti kao "kandidata udružene opozicije".
Logična pomisao, jer tako je doista nekad i bilo. Čak je i Bandić, kojega bi Mrak Taritaš danas željela naslijediti, vlastite rovove kopao duboko u SDP-u i HDZ-u, toliko duboko da ni danas ne možemo sa sigurnošću reći koliko su zagrebački SDP i HDZ Bernardićevi ili Plenkovićevi, a koliko ustvari Bandićevi. Imati iza sebe velike stranke nekad je u politici značilo puno više nego danas. Sad pak kandidati poput Anke Mrak Taritaš ulažu i novac i napore ne više da pokažu kako iza njih stoje stranke, nego, baš naprotiv, da uvjere što više građana kako s tim strankama te s ljudima koji ih vode i zastupaju u javnosti nemaju uopće ili barem nemaju previše veze.
"Bernardić? Ma možda smo se jednom usput vidjeli u liftu".
Tako je ovih dana Anki Mrak Taritaš. Čim je počela uzimati na sebe teret preuvezanog HNS-a, nevidljivog Bernardića, rasutog SDP-a, čim se baš nju počelo spominjati kao krsnu kumu nove, neslavno propale Kukuriku koalicije, čim se na bazi tog mogućeg lokalnog dogovora krenula odmah crtati salveta raspodjele budućeg plijena po cijeloj državi, u stožeru Anke Mrak Taritaš upalila se crvena lampica. "Ups, nemojte me molim vas više uopće podržavati", to je sve što bi joj sad bilo pragmatično reći.
Da je u ove kandidatkinje imalo paranoje, mogla bi čak za ovu nenadanu navalu podrške SDP-a i HNS-a pomisliti kako se zapravo radi o suptilnoj diverziji. Da je uza sve dosad viđene modele indirektne pomoći Bandiću (najviše od HDZ-a i SDP-a) izumljen još jedan: dođi, Anka, da te podržimo pa ćeš sigurno izgubiti. Sve što posljednjih dana radi kandidatkinja Mrak Taritaš izgleda kao panično izbjegavanje političkih zagrljaja. Teškom se mukom izvija ne bi li eskvirala što veći broj nasrtaja iznenadnih političkih "prijatelja". Kao da sva naježena od užasa traži gdje se gasi ta muzika uz koju upravo oko nje samrtni politički ples plešu Vrdoljak i Bernardić.
Jer gore od toga da te uoči ovih izbora angažirano podrže SDP i HNS valjda je samo to da, ne daj Bože, dobiješ potporu Mosta. Realno, što bi Anka Mrak Taritaš danas dobila s podrškom SDP-a? I dalje je neizvjesno koji je dio zagrebačke organizacije SDP-a prešutno lojalan Bandiću. U pogledu podrške građana SDP je daleko od konsolidacije, ne postoji kritičan dio javnosti koji u djelovanju Bernardićeve stranke vidi ideju, SDP još nije uvjerljivo preuzeo liderstvo u opoziciji, javnim prostorom dominiraju vulgarne prepirke SDP-ovih prvaka, nemaju baš mnogo kandidata s kojima se mogu hvaliti na lokalnim izborima, stranka je upravo u završnici mučnog razvoda s bivšim predsjednikom Milanovićem, a Uskok usred procesa s Milanovićevim najodanijim suradnikom. Kakvo prokletstvo: dobro bi ti došao SDP jer bi ti dao novac, kakvu-takvu organizaciju i neku fiksnu količinu glasova, a opet takav su ti uteg da su ti u stanju u dva tjedna istopiti podršku koju si teškom mukom skupljao godinama.
Danas mnogim kandidatima za gradonačelnike u fazi izbora velike stranke samo smetaju. I to je najveći paradoks sadašnjega nakaradnog izbornog modela. Jer dok se natječu da postanu gradonačelnici, moraju nas sve uvjeriti kako nemaju veze s tim zastarjelim, kompromitiranim, korumpiranim, zapečenim stranačkim organizacijama. A onda čim izbori prođu moraju s tim istim strankama ulaziti u različite dilove ne bi li ta vlast, ta često jadna većina, ostala stabilna barem neko kratko vrijeme. Očekivana postizborna situacija u Zagrebu realno je - pakao. Gore od "Zagrebačke krize" u vrijeme Franje Tuđmana. Naravno, vrlo je izgledno da će netko pobijediti, jer to tako bude na izborima, ali predvidivo je i to da pobjeda, čija god bila, neće biti osobito uvjerljiva.
Pa i Anka Mrak Taritaš, na primjer, sve i da pobijedi, dan poslije izbora neće više pričati priču o nadstranačkoj upravi Zagreba i ekipi stručnajaka koja će preuzeti vođenje grada. Naime, lako je moguće da će odnosi u Skupštini biti takvi da bi i nju prisililo, želi li raditi kao gradonačelnica, da prihvati i vodi politiku i program koji možda uopće u kampanji nije zagovarala. To je taj aspurd ovakvog načina provođenja lokalnih izbora.
Oni stalno dovode do kriza, ali vrijeme pokazuje da te krize kao posljedicu nemaju ni pročišćenje scene, ni otpadanje loših kandidata niti afimiranje novih politika uz koje bi se onda razvijale i napredovale lokalne zajednice. Naprotiv, ovo je sustav koji samo slabi i usitnjava te otvara prostor marginalcima i kroničnoj nestabilnosti. To je sustav u kojemu su kandidati perverzno prisiljeni da non-stop govore neistinu, a od birača zauzvrat traže povjerenje. To je izborni model koji kod političara najviše potencira jednu vještinu: spretnost prerušavanja. Kao što vidimo, to dakle nisu izbori. Nego maskenbal.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....