KOMENTAR

Vučić je osmislio srpski "Bleiburg" i odlučio obilježiti poraz te zbjeg kao takav

Serbia's deputy Prime minister Aleksandar Vucic speaks during a press conference on January 14, 2014 in Belgrade after Serbian police arrested two former intelligence officers suspected of involvement in the murder of journalist. Slavko Curuvija, a fierce critic of late strongman Slobodan Milosevic, was killed in front of his home in central Belgrade by unknown gunmen on the Orthodox Easter in April 1999, during NATO's bombing campaign against the former Yugoslavia over Kosovo. AFP PHOTO / ANDREJ ISAKOVIC
 ANDREJ ISAKOVIC/AFP

Aveti prošlosti kruže regijom. U nedostatku vizije budućnosti izjeda nas nemirna prošlost koja se neprestano vrti poput izlizane, ali uvijek pouzdane političke opcije. Tako je sadašnja srbijanska vlada, u osvit obilježavanja poraza u bitci na Kosovskom polju, odlučila posvetiti još jedan dan srpskom vojno-političkom krahu. Otkud ta morbidna i mazohistička navada slavljenja vlastitih poraza i sramota? Srpski premijer Aleksandar Vučić, tako je, netom nakon što je s “gnušanjem” odbacio britansku rezoluciju o genocidu u Srebrenici ( Milorad Dodik je odmah Britance proglasio srpskim neprijateljima), da za domaće potrebe za “slijepe kod očiju” to kamuflira, obznanio novi praznik - 5. kolovoza, Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u Oluji.

Tog dana Hrvatska je u akciji Oluja nakon mučnog četverogodišnjeg rata ponovno ujedinila svoj državni teritorij i porazila Miloševićevu i “sanuovsku” ideju o etnički čistoj Velikoj Srbiji. Vučić plače zbog poraza Miloševićeve ratne ideologije i okončanja jedne tragikomične, ali zločinačke paradržavne tvorevine “SAO Krajine”. Miloševiću ne zamjeraju ratove koje je vodio, nego što ih je izgubio. Vučić je, dakle, osmislio srpski “Bleiburg” i odlučio obilježiti poraz te zbjeg kao takav, ne ulazeći u meritum stvari, ni razloge koji su do toga doveli. Kao što kod nas neki žele cijeli Drugi svjetski rat u Hrvatskoj svesti samo na tragediju Bleiburga i iz toga tumačiti sve ono što je bilo prije i poslije, tako i u Srbiji smatraju da do te srpske “bežanije” vrućeg početka kolovoza 1995. nije bilo ničega.

Kao da se ništa do tada nije događalo i da je Oluja pala s neba, kao dokaz (opsesija Nikolića, Vučića i Vulina) kako sadašnja Hrvatska nije ništa drugo nego nastavak NDH. Vučić je ionako u politikantsko opravdanje srpskih (Miloševićevskih) ratnih pohoda iz 90-ih kazao da se oni ne mogu razumjeti bez onoga 1941. - 1945. Bolje bi bilo potrošiti energiju na suočavanje s prošlošću nego traženje stalnog patetičnog opravdanja za zločin. (Vrijedi i za nas.) Po Vučiću kao da nije bilo - secesije, neselektivnih bombardiranja hrvatskih gradova, spaljenih sela po “Krajini”, prognanih i poubijanih Hrvata, Ovčare. Ispada da su traktorske kolone izbezumljenih Srba zapravo samo “ono o čemu vam mi o Hrvatima stalno govorimo”, a razlozi koji su do toga doveli te moralna i politička odgovornost Srbije za to je zapravo samo maliciozno zanovijetanje.

No, ne trebamo previše likovati i iščuđavati se Srbima koji su u ovom konkretnom slučaju promašili ceo fudbal. Pa i nama reviziju povijesti nude ljudi cijepljeni od konteksta, koji zanemaruju rasne zakone, Rimske ugovore i Aleksandru Zec. Kao u onom izlizanom vicu kada stiješnjeni Sovjet na primjedbe Amerikanca da nemaju slobodu, demokraciju, ljudska prava, loše žive i puni su gulaga, uvrijeđeno odgovara: A što ste vi radili Indijancima?!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:03