Vrijeme je za raspravu o povjerenju Vladi koja nije ispunila obećanja

Vladin prijedlog rebalansa proračuna, koji je ujedno i osnova na kojoj će se graditi proračun za sljedeću godinu, jasan je znak da je Vlada odustala od bilo kakve promjene u načinu vođenja državnih financija.

To ujedno znači i da je Vlada odustala od provedbe Programa gospodarskog oporavka koji su proljetos predstavili i suodgovorno potpisali premijerka Jadranka Kosor i ministar financija Ivan Šuker.

Kakvi su to razlozi

Lakoća s kojom je Vlada tijekom protekla dva dana javnosti predstavila svoju buduću politiku uvredljiva je za hrvatske građane koji su premijerki dosad dva puta pružili značajnu podršku: prvi put kada je iznenada postavljena na vlast u vrlo teškom trenutku za Hrvatsku, drugi put kad je predstavila Program gospodarskog oporavka. Prvi put zauzvrat su dobili krizni porez, drugi put program koji nitko u državnoj administraciji ne zna ili se ne usudi primijeniti.

U svakoj imalo zreloj demokraciji takvo izigravanje povjerenja birača povlači za sobom barem parlamentarnu raspravu o povjerenju Vladi koja nije ispunila svoja obećanja građanima. Takva rasprava može, ali i ne mora završiti prijevremenim parlamentarnim izborima, ovisno o argumentima Vladine obrane i podršci dosadašnjih političkih partnera.

U svojim dosadašnji istupima premijerka Jadranka Kosor često je naglašavala važnost koju pridaje dijalogu Vlade sa socijalnim partnerima. Može li, međutim, neslaganje sindikalnih čelnika s Vladinim planiranim rezovima biti razlog da Vlada odustane od gotovo svih reformi? Očito može, ali smije li?

Sjetite se Thatcherice

Ne bi smijelo, kao što ni dobra vlada ne bi smjela popustiti pritiscima samo zato da se nekom ne zamjeri. Veliki političari u pravilu su pozornicu napuštali omraženi, ostavljajući svojim političkim nasljednicima zemlje u usponu. Sjetite se Margaret Thatcher (ne, ni meni nije simpatična njena brutalna politika). Uostalom, da se ne žele nikome zamjerati, bi li današnji lideri poput Angele Merkel, hiperradikalnog Davida Camerona ili danskog rezača povlastica Larsa Lřkkea Rasmussena bili na čelu rijetkih današnjih europskih zemalja u usponu?

“Zadovoljni smo jer građani neće biti oštećeni”, rekao je jučer samozadovoljno likujući predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević. Pogrešno.

Neka izađu na ceste

Ovakvom mlitavom politikom oštećeni su svi. I sama Vlada koja gubi na uvjerljivosti, i građani (uključujući i sve članove sindikata), a na kraju i (ne samo ekonomska) stabilnost cijele Hrvatske.

Hoće li, srežu li im subvencije, seljaci doista izaći s traktorima na ceste? Pa što? Neka izađu. I naplatite im kaznu za pogrešno parkiranje. Ako su predložene mjere bile realne, traktori će se ubrzo vratiti na oranice, jer njihovi vlasnici najviše gube ne radeći. Problem postoji samo ako su rezovi bili pretjerani, ali ne bi li Vlada koalicije u kojoj sjedi veliki seljački šef Josip Friščić o tome trebala znati više davno prije nego što krene u reforme?

I ne mogu se složiti s Darkom Grivičićem, predsjednikom Hrvatske poljoprivredne komore, kada izbjegavajući izreći svoj stav novinarki Jutarnjega kaže da je “lako stajati sa strane i davati savjete, a teže donijeti odluke o otkazima”. Vlada ne stoji sa strane. Njen posao jest da raspoređuje novac za subvencije, a svaka takva selidba sredstava na jednom mjestu stvara nove poslove, a na drugom poslodavce tjera na izbor - žele li promjenu ili će dijeliti otkaze.

Još jedna floskula iz jučerašnjih izvještaja zaslužuje da je posebno spomenemo: “Ne idemo u ozbiljan rebalans jer su svi protiv - i sindikati i oproba i javnost i guverner. Mi očigledno nismo društvo zrelo za ozbiljne reforme”.

Ako su doista svi protiv Vladinih reformi i ako premijerka doista može prevaliti preko usta da njena Vlada nema podršku za smanjivanje državnih rashoda (na čemu se temelji njen Program gospodarskog oporavka), ima li smisla da ona i njen tim ubuduće najavljuju bilo kakve konkretne korake? Zašto bi im itko vjerovao? Zašto, zaboga, uopće i dolaze na posao? Ako danas nismo društvo zrelo za reforme, kako to da su ih političari poput Nikice Valentića ili Borislava Škegre svojedobno provodili, iako su bile teške i izrazito nepopularne, a politička situacija nimalo jednostavnija od današnje? Previše pitanja danas ostaje bez odgovora.

Trebat će nam MMF

Iz straha ili, ipak, zato jer razumiju da su poduzetnici danas previše opterećeni nametima, u Vladi su ovaj put odustali od svih najavljenih varijanti povećanja poreza, što je dobro.

Zamrzavanje plaća državnih službenika i proračunskog deficita u proračunu za sljedeću godinu na ovogodišnjoj razini možda nije akcija za koju je trebalo previše hrabrosti, ali također se može smatrati razumnim potezom. Za sve ostalo, čini mi se, ipak će nam trebati MMF. Što ga Vlada prije pozove, to je veća šansa da kraj krize ipak dočekamo na nogama.

Kritičare rebalansa Kosor je jučer još jednom pozvala da se glasno izjasne što žele rezati - mirovine, plaće ili rodiljne naknade. Pa da budemo jasni: ne režite ništa od toga, režite državni aparat.

Kako vratiti vjeru

Novac za plaće zaposlenima u državnoj upravi rasporedite tako da dio usmjerite u dobre otpremnine za prekobrojne. Tijekom sljedeće godine nove poduzetnike oslobodite od poreza, smanjite poreze na plaće i stimulirajte svako novo zapošljavanje.

Tada ćemo vam, možda, opet vjerovati. Vama ili bilo kome tko se to jednom usudi napraviti.