Kako je krenulo, u sljedećim će izbornim ciklusima u Hrvatskoj sve popularniji biti “no name” političari od onih “brendiranih”. Jer - sve je veći broj aktualnih i bivših nositelja političkih dužnosti kojima se pravosuđe na različite načine bavilo ili još uvijek intenzivno bavi. I to za najširi raspon kršenja zakona. Bivši predsjednik Vlade Ivo Sanader, bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, bivši ministar Petar Čobanković, bivši župan Branimir Glavaš, aktualna sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić-Merzel, aktualni gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin, aktualni gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, aktualni gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić... Neki su od njih u zatvoru, neki u pritvoru, neki su osumnjičeni, neki na uvjetnim kaznama, a neki nakon presude rade za opće dobro. Šteta je što za opće dobro nisu bezuvjetno radili dok su bili na političkoj dužnosti. I dok se ovaj popis proširuje, birači se malo-pomalo odlučuju podržati do jučer nepoznate političarke i političare, uglavnom mlađeg naraštaja, koji zasad u jedinicama lokalne samouprave postaju nositeljima izvršne vlasti: Omiš, Metković, Kutjevo... Birači o njima ne znaju puno, ali za njih pretpostavljaju ključnu stvar - pošteni su - ili barem ne mogu biti gori od prethodnika. Znači li to da je konzumirana politička moć u Hrvatskoj sve više otegotna okolnost, odnosno da je svatko na vlasti a apriori sumnjivac?
Što se tiče prava, stvari su jasne. Što se tiče politike, stvari su također jasne, ali često zloporabljene.
Institut presumpcije nevinosti jedan je od pravnih temelja prema kojem se svatko osumnjičen ili optužen za kazneno djelo smatra nevinim dok god mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže da je kriv.
Bez ovako shvaćene i regulirane procedure pravni bi sustav u trenutku otklizao u kaotično bezakonje i nepravdu. Pritom se dokazuje kaznena odgovornost, a ne nevinost. U obrnutom slučaju, svatko bi bio unaprijed kriv dok mu se ne dokaže da je nevin. Uostalom, pravno načelo o nepostojanju kaznenog djela bez referentnog zakona, odnosno o nepostojanju kazne bez tog istog zakona, sadržano u poznatoj krilatici na latinskom jeziku Nullum crimen, nulla poena sine praevia lege poenali, uz pravnu ima i najširu društvenu vrijednost.
Ovo načelo u svojoj primjeni legitimira ili ne pravnu državu i demokratski sustav. Kako onda reagirati kada nositelji vlasti na različitim razinama i položajima u državi sustavno krše zakone te iste države, a neki od njih i dalje ostaju na svojim položajima? Vrijedi li za političare, umjesto presumpcije nevinosti, “presumpcija krivnje” jer, kao što je to efektno zaključio engleski povjesničar i političar lord John Dalberg-Acton (1834. - 1902.), svaka moć kvari, a apsolutna moć kvari najviše. Nema sumnje da je politička moć, čak i kada su joj u pozadini ostale vrste moći, poglavito ekonomska, najutjecajnija u državi i društvu. Vlast kroz svoje grane - zakonodavnu, izvršnu i sudsku - usvaja zakone, provodi ih te odlučuje tko ih i kako krši. Tko raspolaže političkom moći, jednostavno nije u istom položaju kao svi ostali. Naime, uvijek mora biti u odgovornijem položaju.
No, odgovornost ne znači automatski krivnju. Za sve obnašatelje vlasti u državi mora vrijediti presumpcija političke odgovornosti.
U slučaju njezina kršenja sankcije također moraju biti političke. Kao što su u slučaju pravne odgovornosti sankcije - pravne. Jesu li županica Marina Lovrić-Merzel i gradonačelnik Željko Sabo prekršili zakone ili ne, o tome može odlučivati isključivo pravosuđe. Svi su nevini dok im se ne dokaže kaznena odgovornost.
Međutim, jesu li oni politički odgovorni za situacije u kojima su se našli, dvojbe također nema. Jesu. Njihove ostavke na izvršne i stranačke dužnosti ne bi ni smjele biti predmet kalkuliranja. Ovakve se ostavke podnose i na najmanje dokaze koji čvrsto upućuju na pravnu odgovornost.
Dakako, u pravnom se postupku uvijek može osloboditi kaznene odgovornosti, ali za političku odgovornost vrijede drukčiji kontekst i vrijeme. Ona predstavlja odnos zakonski i vremenski definiranog povjerenja između građana i onih koje su građani ovlastili donositi kolektivne odluke u njihovo ime. Iznevjere li političari to povjerenje, gube legitimitet koji je fundament njihove javne dužnosti.
Zato je politička odgovornost načelo koje se unaprijed mora vezivati uz nečije obnašanje vlasti.
Nitko nije kriv unaprijed, pa tako ni političari, što god opravdano mislili o mnogima među njima. Ali su svi političari unaprijed odgovorni za opravdavanje povjerenja koje su im birači dali.
Hrvatska, nažalost, ima malo primjera promicanja političke odgovornosti. Iako iznuđena, i opravdana, ostavka Mirele Holy na ministarsku dužnost nakon intervencije u vezi s radnim mjestom poznanice ne samo da nije prekinula njezinu političku karijeru, nego ju je doslovce oživjela. Naravno, uz sve druge olakotne okolnosti. Očito je da hrvatski birači itekako honoriraju praksu, koja u Hrvatskoj zasad ne postaje pravilo, a koja je u nizu konsolidiranih demokracija uobičajena.
To je preuzeti odgovornost za političku dužnost koja se obnaša i u slučaju njezine konkretne povrede dati ostavku. I - eventualno pokušati steći novo povjerenje, i to na izborima na kojima će birači dati svoje mišljenje o onome što se dogodilo. Pritom su najzanimljivije situacije u kojima pravomoćno osuđeni političari nakon odslužene kazne pokušavaju nastaviti političke karijere. Mogu li i njima birači oprostiti te im ponovno dati povjerenje?
Odgovore bismo mogli dobiti vrlo brzo kada se neki od njih uskoro nađu na slobodi. Stoga ne treba zanemariti ni “brend” bivših zatvorenika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....