Vlast je već trebala uvesti preferencijalno glasanje

Željka Markić ponovno jaše Hrvatskom, a vjetar u krila njenoj referendumskoj inicijativi za promjenu izbornih pravila dali su upravo oni od kojih se to najmanje očekivalo. Premijer Zoran Milanović i šef opozicije Tomislav Karamarko vjerojatno najviše strahuju od njezina uspjeha, ali načinom svoje opstrukcije rade joj ustvari magistralnu uslugu. Svojim nerazumijevanjem zahtjeva vremena, šlepanjem na repu događaja, ponašanjem koje je ispražnjeno od elementarne političke odgovornosti, popločavaju joj put.

Gospođi Markić mora se priznati da bolje od nekih vodećih političkih ličnosti detektira raspoloženje javnosti. Uvođenje preferencijalnog glasanja, što je egida pod kojom ona gura svoj referendum, dobit će sigurno široku podršku. To je ono što ni Milanović ni Karamarko nisu razumjeli. Odnosno što su mislili da mogu izignorirati. Sada su suočeni s prijetnjom da će ih referendumski stampedo pregaziti. Ako političke stranke ne žele osigurati demokratizaciju izbornog procesa, građani će svoju ulogu ojačati na drugi način, potpisom za referendumsku promjenu Ustava.

Pritom će vjerojatno u drugi plan pasti neke druge, nepoželjne implikacije Markićkine inicijative. Preferencijalno je glasanje, naime, čokoladna glazura ispod koje se krije mnogo gorkog, pa po Hrvatsku i toksičnog sadržaja. Snižavanjem izbornog praga otvaraju se vrata državnog parlamenta potpunim političkim marginalcima te povećava kaotičnost političke scene. Pod zastavom uvođenja preferencijalnog glasanja krugovi oko referendumske inicijative, dosad izborno neuspješni i politički irelevantni, kupuju za sebe ulaznicu u Sabor. Vlast i opozicija zajedničkim im snagama poklanjaju prostor za manipulaciju.

Aktualna je Vlada teško pogriješila u dvije stvari: propustila je urediti izborne zakone, oglušujući se pritom na odluke Ustavnog suda jednako kao i na glas javnosti, i pokazala se prilično nezainteresiranom za zakonsko uređenje referendumske materije. Nakon što se na europskim izborima vidjela velika prihvaćenost preferencijalnog glasanja, svaka bi pametna politika išla u susret takvim raspoloženjima.

Da se vladajuća koalicija stavila na njihovo čelo i ozakonila inovaciju, dobila bi pljesak javnosti i, nipošto nevažno, mogućnost da promjene vodi i oblikuje. Ali, Kukuriku je u ovoj stvari jahao tragom Milanovićeva običaja da verbalno lupa šakom po stolu, tvrdeći da on nešto neće dopustiti. Premda se već nekoliko puta, nakon takvih pokušaja zaustavljanja neminovnog, morao pregažen skupljati po prašini.

Premijer je teško pogriješio i onog trenutka kad je odlučio da za promjene Ustava kojima bi se regulirala referendumska pitanja neće tražiti dogovor s HDZ-om. Sve da i može, vlast nikako ne bi trebala mijenjati temeljni konstitutivni akt države bez dogovora s opozicijom. A kad ne može, kad bez konsenzusa SDP-a i HDZ-a promjena Ustava nije moguća, onda je takvo odbijanje posve neracionalno i nerazumno. Ideja da se potreban broj ruku pokuša osigurati dogovorom s Glavaševom strankom neslavno je propao. Sada kada referendumske inicijative eskaliraju do situacije koja prijeti potpunim kaosom, SDP je navodno spreman odustati od izoliranja HDZ-a, pa iz vladajuće koalicije izjavljuju da su njihovi prijedlozi ustavnih inovacija na stolu. To ništa ne znači. Sve što je na stolu nije i ponuđeno.

Zoran Milanović morao bi javno i ozbiljno pozvati sve stranke, uključujući i HDZ, na dogovor o barem minimalnom paketu ustavnih promjena. Dok ne bude kasno. Može on o HDZ-u i njegovim vođama privatno misliti što ga volja, ali ih kao šef Vlade mora respektirati. Njegova je odgovornost da im takav poziv uputi. Jer, vlast je uvijek prva na potezu. HDZ-ova je odgovornost kako će na takav poziv odgovoriti.

Nažalost, Karamarkova stranka sa svoje strane pokazuje sličnu izgubljenost u vremenu i prostoru i sličnu razinu ogluhe i rezistentnosti prema izazovima današnjeg vremena. Iz HDZ-a tvrde da poziv nisu primili, ali da u razgovorima ne žele sudjelovati. Po njima, za ustavne je promjene prekasno. U tom su pogledu možda u pravu.

Možda je prekasno za redizajniranje Ustava, ali za razgovor je uvijek pravo vrijeme. Bez obzira na to što se na referendumsku inicijativu koja je u tijeku nikako više ne može utjecati. Jučer započeto skupljanje potpisa nedopustivo je sada na bilo koji način otežavati ili onemogućavati. Javnost to nikako ne bi dobro primila.

Ali možda nije prekasno za sve ono što se iza sličnih, neformalno već najavljenih inicijativa valja. A svakako nije prekasno da se među ključnim strankama vlasti i opozicije postigne dogovor o uvođenju preferencijalnog glasanja već na idućim parlamentarnim izborima.

Zato je potpuno deplasirano kad šef HDZ-a, odbijajući promjenu izbornih pravila, u priču odjednom uvodi pitanje dijaspore i njene zastupljenosti u Saboru. Neće, veli Tomislav Karamarko, podržati Markićkin izborni referendum, jer je on “nepošten prema građanima Hrvatske koji žive izvan Hrvatske”.

Nepravedno je, po njemu, da cijela dijaspora bira samo tri zastupnika te će HDZ, kad se vrati na vlast, to promijeniti. Aktualni predsjednik HDZ-a možda ne zna - ali netko bi mu to morao reći - da je na prošlim parlamentarnim izborima njegovoj stranci za mandat u Hrvatskoj prosječno trebalo nešto više od 12 tisuća glasova. A u takozvanoj dijaspori ni polovica toga. Nije li to mnogo veća nepravda? Nije li takav disbalans u težini mandata nepošten prema građanima Hrvatske? Uz brojne druge aspekte koji postojeći način participiranja dijaspore u Hrvatskom saboru čine problematičnim.

Otvaranje tih pitanja služi samo kamufliranju pravih razloga HDZ-ova bijega od zahtjeva javnosti da se izborni procesi u Hrvatskoj vrate biračima. Ali teško da nekoga mogu prevariti.

Političari koji ne rješavaju uzroke problema morat će snositi njihove posljedice. Oni koji nisu htjeli čuti za preferencijalno glasanje, dobili su Željku Markić. Zoran Milanović i Tomislav Karamarko dali su sve od sebe da joj prostru red carpet.