VLADO VURUŠIĆ Ulazimo li u fazu lažne demokracije u kojoj će nam se propisivati što moramo misliti i govoriti o našoj prošlosti?

Umjesto tsunamija, toliko obećavanih, ekonomskih reformi, u Hrvatskoj su počeli ideološko-populistički manevri, čiji je cilj uspostava nove nacionalne paradigme. Smiješi li nam se, od svih reformi, samo uznemirujuća nacionalna svjetonazorska uniformiranost i najezda ideoloških komisija koje će podijeliti, posvaditi, zakrviti i rasformirati hrvatsko društvo? Ulazimo li u fazu lažne demokracije u kojoj će nam se propisivati vrijednosni sustav i što moramo misliti i govoriti o našoj tradiciji i prošlosti te koji obrazac moramo ispuniti da se smijemo osjećati Hrvatima?

Konzervativna revolucija zahvatila je većinu istočnoeuropskih postkomunističkih zemalja, pa se i Hrvatska uklapa u novi trend odbacivanja uvriježenih dosega liberalne demokracije. A glavna razlika između nuđenog nam ideološkog nacionalkonzervativizma ili “povratka” tradicionalnim nacionalnim vrijednostima i liberalne demokracije jest u ukidanju prava na izbor i odabir. U liberalnoj demokraciji ponuđena vam je mogućnost, u konzervativnoj varijanti toga nema. Morate uzeti ono što vam odrede.

U liberalnoj demokraciji nudi vam se, recimo, pravo na pobačaj, ali ga ne morate iskoristiti. U situaciji kada je nešto zabranjeno, nemate manevarskog prostora, tjerate ljude “u ilegalu”, pa su jedni u javnosti, a drugi u četiri zida. Konzervativizam nudi jednoobrazni svjetonazor. Nema mjesta pluralnosti. U tom slučaju samo je korak do ukidanja svake, pa i političke pluralnosti. Duhovna obnova koja se najavljuje jer treba pročistiti i odbaciti sustav vrijednosti do 90-ih, kako je to formulirao Karamarko, zapravo podsjeća na zamjenu jedne autoritarne paradigme drugom, navodno boljom jer je narodnjačka i nacionalna. No, nuđenje ili nametanje jedinstvene paradigme nacionalnog oporavka zaudara na totalitarizam. Usto, prolaze nelagodni žmarci po koži od podsjećanja na to koji su režimi nacionalnu vrijednosnu obnovu smatrali svojom misijom - nacizam, frankizam, staljinizam. U Staljinovo doba pobačaj je bio zabranjen, a žene koje su ga ilegalno napravile završavale su u sibirskim logorima, kao i gayevi koji su bili kazneno gonjeni zbog svog seksualnog opredjeljenja.

Želi nam se ponuditi i obrazac kakav bi trebao biti pravi hrvatski domoljub. No, tako propisano domoljublje svodi se naprosto na lojalnost režimu i vladajućoj strukturi koja je taj obrazac i stvorila za potrebe opstanka na vlasti i promoviranje sebe u jedinog nacionalnog zaštitnika. Nudi nam se površinsko, kavansko domoljublje koje se mjeri brojem odlazaka na misu, mahanjem zastavom, pjevanjem Thompsonovih pjesama, blaćenjem partizana, mržnjom prema Srbima, gayevima i drugačijima te pripadnošću samo desnom konzervativnom korpusu, a ako se u to ne uklapaš, nisi, brate, Hrvat. U registar s tobom. U liberalnoj demokraciji netko, ako neće, i ne mora biti domoljub u tom smislu, nego u tome da plaća porez i bude pošten prema državi u kojoj živi. James Joyce, jedan od najvećih irskih književnika, rekao je da ne namjerava dati život za Irsku - “neka Irska da život za mene”. No, jesu li njegova važnost i doprinos irskoj kulturi zato manji i prezreniji?