USPUTNE ZABILJEŠKE

Vjerujući da živimo u posttotalitarnoj zemlji, dopustili smo si da odgajamo djecu u školama kojima vladaju isti principi propagande kao i prije

Bilo je dovoljno da u javnost izađe jedna snimka s nastave vjeronauka, ogledni primjer govora mržnje, pa da na površinu, poput smeća kad zapuše jugo, isplivaju problemi koji se tiču ne samo škole i odgoja u školama, nego zadiru puno dublje u društveno tkivo.

Riječ je o vjeroučitelju Krešimiru Bagariću koji je u OŠ Matija Gubec u Zagrebu na svojim satovima propovijedao brutalno fizičko obračunavanje s “izdajicama” Hrvatske. Šokirana ministrica obrazovanja poslala je u školu krizni tim za psihološku podršku. Pokrenuta je istraga i vjeroučitelju je uručen izvanredni otkaz, ali pitanje je hoće li kazneno odgovarati jer se snimka neće moći koristiti kao dokaz na sudu. Ravnateljica škole nije propustila reći kako, da su školske vlasti znale, “stvar i ne bi otišla ovako daleko”. Ostala bi valjda u školi, tamo gdje navodno baš nitko ništa nije znao o Bagarićevim istupima i prije ove javne sramote. Predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi osudila je Bagarića, ali ipak se upitala bi li mediji jednako reagirali da je u pitanju bio takav istup nastavnika drugih predmeta. Sisački biskup Košić branio je vjeroučitelja riječima: “Mediji su protucrkveni, sa slašću se obrušavaju na crkvene ljude”. Sam vrh Katoličke crkve nije se oglasio.

Ovdje je, međutim, važno uočiti da je većina istaknula kako mržnji nije mjesto u školi i da djecu treba zaštititi od mržnje. Lako se složiti s takvim izjavama, pogotovo jer smo svjesni da se mržnja uči. No, pitanje je zapravo nije li poziv na zaštitu djece od mržnje najobičnije licemjerje? Škola nije zatvoreni sistem, ustanova izolirana od društva, niti su djeca odvojena od obitelji. Naime, čak i kada mržnju izbacimo iz škole, iz obrazovnih sadržaja, udžbenika i predavanja nastavnika, preostaje im stvarnost u kojoj žive, a koja je preplavljena mržnjom od koje ih nema tko obraniti.

Da je u pitanju samo jedan nastavnik, bio on vjeroučitelj ili ne, lako bi se s mržnjom izašlo na kraj. No, u cijelom obrazovnom sustavu vlada neobavezna obaveza toleriranja, ako ne i širenja, posve određenih nazadnjačkih vrijednosti kao što su nacionalizam, rasizam i netoleriranje drugačijih i drugih. U nadležne institucije imenuju se članovi koji su prvenstveno ideološki, a ne stručno podobni i koji osiguravaju cilj odgoja u duhu domoljubnih, obiteljskih i crkvenih vrijednosti. I tu je vlast u pravu, današnji vlastodršci su dobro naučili lekciju iz “1984.” Georgea Orwella: “Onaj tko vlada prošlošću, vlada budućnošću. Tko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću”.

Jer, što bi se dogodilo kada bi djecu u školi odgajali na jedan način, a u životu, u obitelji, a ponajviše u medijima - na drugi? Odrasli bi u shizofrenoj situaciji, pokazuje to iskustvo iz ranijeg sistema. I tada je, naime, u obrazovanju najvažniji bio odgoj, zapravo partijska indoktrinacija. Ne samo da su nastavnici, baš kao i danas, morali biti politički podobni, nego je i cijeli sistem od pionirske preko omladinske i partijske organizacije imao za cilj kontrolu odgojno-obrazovnog sustava. Pionirska je organizacija, na primjer, bila definirana kao društveno-politička i služila je veličanju NOB-a i Tita, a djecu obavezivala zakletvom na ljubav prema SFRJ i odanost Titovu putu. Istom su cilju služili i partizanski filmovi, izleti na mjesta bitaka, udžbenici povijesti itd. Za razliku od mnogih obitelji koje su pamtile drugačiju vrstu povijesti, od one službene. Tako su odrastale generacije.

Dugo smo učili povijest obojenu komunističkom ideologijom, a kad smo prestali, bio je rat. Poslije je bilo prekasno, jednu ideologiju zamijenila je druga - nacionalizam. Sjećanja s jedne strane, a službena povijest s druge - zar je danas drugačije? Da, drugačije je. Danas nema nesporazuma između škole i društva - vjera, nacionalizam i revizionizam postali su opće mjesto odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama. Ali, stvar je u tome da dominiraju u društvu i u medijima pa je slika svijeta poprilično sinkronizirana i nema brige da će mladi rasti sa shizofrenim odnosom prema prošlosti. Zato konsenzus oko toga da mržnji nije mjesto u školama, iako zvuči dobro, ne znači puno. Jer dok s jedne strane želimo odgojiti djecu protiv mržnje, u stvarnosti toleriramo i fašistički pozdrav u Jasenovcu, i pokušaj zabrane predstave, i uklanjanje filmova s programa, i redovne mise za Pavelića, i propagandu protiv prava na izbor i LGBT zajednice, i veličanje osuđenog ratnog zločinca - teško je i nabrojati sve manifestacije rastućeg jednoumlja. U tom smislu slučaj Bagarić nije izuzetak niti samo ispad.

Tek ćemo vidjeti hoće li zakon u pripremi protiv govora mržnje, poticanja nasilja i lažnih vijesti na internetu pomoći da se tome stane na kraj ili će se pretvoriti u svoju suprotnost, u ograničavanje slobode govora.

Rasprave o podobnosti obrazovnih sadržaja i nastavnika nisu ništa novo, bez obzira na to što ovi danas propovijedaju posve različito od onoga prije 50 godina. To nam samo govori da smo se negdje usput zabunili. Vjerujući da živimo u posttotalitarnoj zemlji, dopustili smo sebi da živimo i odgajamo djecu u školama kojima vladaju isti principi propagande kao i prije. Valjda zbog toga što smo očigledno bili loši učenici, postali smo ponavljači. Možda da zato ponovimo dvije-tri jednostavne lekcije: mržnja se uči svugdje, a ne samo u školi; djecu je teško zaštititi i zato treba mijenjati društvo, a ne samo školu; treba je odstraniti je iz života dok opet ne bude prekasno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:48