POBJEDNICI I GUBITNICI

VELIKA PLENKOVIĆEVA ZABLUDA: POMISLIO JE DA ĆE MU NA IZBORIMA NAJVEĆI KONKURENT BITI ŽIVI ZID Njegov ključni izazivač bit će netko sasvim drugi...

Plenković griješi ako kampanju za sljedeće izbore, kad god oni bili, kreće graditi na tezi da je njegov najveći konkurent Živi zid, ne više ni SDP, nego baš Živi zid. Plenkovićevi izazivači su nezadovoljni građani. Što prije on postane svjestan da ono što on vidi od rada svoje vlade i dalje ne vidi velika većina glasača, to će prije oslabjeti scena neodgovornih pokreta
 Tom Dubravec / CROPIX

Predsjednik Vlade Andrej Plenković pokopao je još jedan spin koji je eventualno trebao poduprijeti nastojanja da se i dalje nedovoljno popularnog šefa HDZ-a malo “podigne” i prikaže u nešto aktivnijem izdanju, s više inicijative i odlučnosti.

“Neće biti rekonstrukcije Vlade, moji su ministri najbolji”, rekao je, nastojeći da to djeluje kao izraz uvjerenosti i znak autoriteta.

Ova sračunata premijerova poruka sigurno će u određenom smislu djelovati nježno i sedativno na njegovu poziciju u stranci i još mu kratkoročno pomoći da s manje otvorenih, otrovnih udara iznutra rukovodi Vladom i donosi i dalje ipak pretežno kadrovske odluke. No takva i slična uzmicanja Plenkovićevoj stranci, HDZ-u, na duge staze općenito teško mogu pomoći u borbi protiv prevladavajućih ideja koje privlače nezadovoljne građane, a to su uvjerenja da sustav kakav i sad djeluje nije dobar, da država i dalje ne ide u pravom smjeru, da se gospodarstvo ne razvija dovoljnom brzinom, da još nije bilo vidljive točke preokreta, da općenito stvari treba uzdrmati, da Hrvatska neumjereno zaostaje za razvijenim zemljama Europske unije, da im se presporo približava, da zbog te beznadežnosti mlađi odlaze, a umirovljenici nemaju priliku za dostojanstven život te da politiku i dalje monopoliziraju i okupiraju stari ljudi i stare ideje.

To su paradigme koje masovno okupljaju ljude oko raznih protestnih inicijativa, dovoljno je da su one solidno organizirane, financijski dobro pomognute i da njihovi nositelji nisu vidljivo uključeni u višedesetljetnu podjelu moći i u provođenje politika koje građani doživljavaju kao jalove, uvezane, elitističke, korumpirane i usmjerene najviše protiv interesa građana. Neovisno o tome jesu li ti interesi jučer bili nalijepljeni na Most, prekjučer na Željku Markić, danas na Živi zid, sutra na Hasanbegovića, ili kojim već redoslijedom; neovisno i o tome tko će od svih njih u nekom trenutku prepoznati i iskoristiti, možda i zlorabiti energiju općenarodne frustracije - ono što je ključno jest da ta snaga postoji, vibrira, a možda i raste i da je ona - a ne nitko pojedinačno - pravi, teško savladiv problem koji je stao pred Plenkovića, HDZ, ali na sličan način i pred SDP.

No HDZ i SDP vole ovdje stvari strašno pojednostaviti i relativizirati ih: dođe li Živi zid na vlast, Hrvatska će se vratiti 50 godina unatrag, poručuje premijer. To je sigurno točno, baš kao i to da bi bilo kakav eksperiment sa Živim zidom na vlasti bio najkratkotrajnija i najbesmislenija epizoda u hrvatskoj političkoj povijesti. No problem je kod tog vraćanja unatrag što građani predugo imaju osjećaj da tapkaju u mjestu: nije dovoljno reći im da ih nećete vratiti 50 godina unatrag, morate ih uvjeriti da ćete ih pogurati barem koju godinu naprijed.

Stratezi velikih stranaka griješe kad procjenjuju da će u okršaju sa Živim zidom, da će baš u tom ratu pobijediti onu većinu građana koja je nezadovoljna. Neće: te građane uostalom niti ne mogu pobijediti, mogu ih možda jedino pridobiti, ali ne na trikove, nego uz obilate uloge. Mogu ih privući jedino velikim, neodglumljenim, tektonskim, dramatično dubokim promjenama u vlastitim strankama, takvim promjenama koje će zaokupiti pažnju najšire javnosti, dakle ne nekakvim spin korekcijama, nego pravim mijenjanjem fokusa, načina i ljudi. Uz takav žamor Živi zid i slični ne da više ne bi bili realni, nego ne bi bili niti vidljivi. Ali to je ono što Andrej Plenković i dalje dosljedno izbjegava i odgađa i ta njegova strategija malih koraka dobila je novi fundament i potvrdu u izjavi: “Ne, neće biti rekonstrukcije, moji su ministri najbolji”.

To vrijedi možda još pola godine Plenkovićeva mira u HDZ-u i još nekih 20 tisuća glasova za Živi zid.

Plenković ne radi iskorak: on se i dalje ne doima kao takav lider jedne od velikih stranaka (baš kao ni Bernardić) koji će kvalitetno zaokupiti pažnju nezadovoljnih građana, toliko da ih odvrati od eksperimenata s upaljač-strankama koje bi, doduše, mogle potaknuti katarzu, ali bi teško mogle iznijeti pozitivne promjene u društvu.

Plenković se ili odbija razviti, ili ipak nema tog kapaciteta, u političara koji će kritično preokrenuti raspoloženje javnosti. Sve ankete, sva istraživanja, a i tijek događaja, pokazuju kako je premijer solidan u održavanju, ali nedostižan u prodorima. Izbacio je Most iz Vlade, isposlovao početak gradnje Pelješkog mosta, podržao neko polurješenje za blokirane, dopustio da se dovrše porezne reforme koje su išle u prilog građanima, i nije to sve, ali opet ništa od toga nije promijenilo prevladavajući osjećaj građana: za njih je i dalje HDZ zastarjela, klijentelistička organizacija koja stagnira ili gasne, sam premijer ne uspijeva doći u plus s popularnošću, a slaba mu utjeha može biti jedino to što mu se Bernardić teško može približiti. Zaista skromna utjeha.

Upravo to u čemu je premijer najbolji - održavanje i stabiliziranje većine - utječe na dojam kako se sve radi ne bi li stari odnosi što dulje preživjeli, a to je opet ono što najviše raspaljuje nezadovoljstvo i hrani radikalne pokrete koji su došli s margina. Na njih je Plenković, čini se, fiksiran, ali svejedno od njih ne želi izvući pouke niti išta naučiti.

Željka Markić, na primjer, ispravno je prepoznala da joj se ne isplati osobno biti nositeljicom novih inicijativa svog pokreta, obilato potpomognutog od Crkve. Zato zadnju referendumsku inicijativu, na primjer, dolazi braniti, obrazlagati i propagirati dosad nepoznati Zvonimir Troskot, u pojavnom smislu mlađa replika Bože Petrova. Ulazi u rasprave, sugovornike uvažava, necinično raspravlja i nonstop ističe svoju generacijsku prednost i s tim povezanu činjenicu da dosad nije bio ni u kakvim strukturama ni podjelama utjecaja.

HDZ, naprotiv, i dalje istupa u sastavu otprije 20 godina, kao da smatraju kako im taj senioritet radi prednost, a ne da im predstavlja ozbiljan hendikep. Mijenjaju se možda pojedinci, ovisno o garniturama, ali generacije ne: Jandroković, Bačić, Kalmeta, Božinović, Krstičević..., to su uz Plenkovića ljudi koji uzimaju 90 posto javnog prostora HDZ-a. Paradoksalno, u toj ekipi najsvježiji je zapravo Šeks, samo zato što povremeno odjene šareniju košulju i stavi tregere u boji, a onda još i ta njegova strast za vječitim polemikama oko veza s Udbom koja sad već djeluje infantilno. Ali, to je HDZ danas, kao i HDZ prije 20 godina. S Plenkovićem, koji je bio sa strane pa danas možda djeluje kao novi, sve ostalo su stare, prastare strukture.

Oni jednostavno ne mogu uspostaviti nikakvu, a kamoli optimalnu komunikaciju s glasačima koji su nezadovoljni, koji imaju druge, često i rastresene interese. HDZ, kao uostalom i SDP, ako želi išta napraviti, mora hitno pronaći ljude za komunikaciju s građanima koji su mlađi od 40 godina.

Plenković griješi ako kampanju za sljedeće izbore, kad god oni bili, kreće graditi na tezi da je njegov najveći konkurent Živi zid, ne više ni SDP, nego baš Živi zid. Plenkovićevi izazivači su nezadovoljni građani, a ne Živi zid, i što prije on toga postane u punom smislu svjestan, što mu se prije razbistri da ono što on vidi od rada svoje vlade i koalicije i dalje ne vidi velika većina glasača, to će prije oslabjeti scena neodgovornih pokreta koji iskorištavaju nesreće i frustracije ljudi s jedne i apsolutnu idejnu i taktičku pogubljenost velikih stranaka s druge strane. SDP i HDZ jedini su arhitekti rasta Živog zida, što znači da pravom promjenom pristupa mogu i dalje i te kako utjecati na smjer Sinčić-Pernarove sljedbe.

I drugo, Plenković, želi li malo dulje preživjeti, mora prestati negirati probleme. Jednostavno ne može biti da baš ništa u državi nije problem: ni to što je blokirana reforma obrazovanja, ni to što nema ljudi ni volje za promjene u zdravstvu, ni to što nema snage za promjene u Vladi, ni to što pada industrijska proizvodnja, ni to što iz Europe upozoravaju da je usporena borba protiv korupcije, ni to što se Zagreb i Split guše u smeću, ni to što smo u svađi sa svim susjedima...

A ako je premijer zaista uvjeren da problema nema, ili da sve što se ističe kao problem ustvari nije problem, bilo bi mu mudro da umjetno stvori neki problem.

Barem da izgleda kao da on nešto rješava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:37