U cirkusku arenu stiže automobil iz kojeg izlazi klaun. Vozilo je sićušno, klaun je golem: kada se njegova velika noga počne pomaljati iz auta, jasno je da je prizor nestvaran, no još je čudnije ono što slijedi.
Prizor promatra iz publike policijski inspektor, koji postaje prvom igračkom klaunove čarolije: nasred arene stvori se željezni kavez i murjak se u njemu nađe. Odasvud prema kavezu pohrle razbjesnjeli gledatelji, pri čemu svi imaju isto, murjakovo lice. Scena se naglo mijenja: doskorašnji zarobljenik najprije juri džunglom, izigravajući Tarzana, a zatim je u kupeu brzog vlaka, u krajnje dramatičnoj situaciji.
Noćna mora? Svakako, i to ona najgore vrste. Policijski inspektor zove se Konakawa i upravo se nalazi na psihijatrijskom kauču doktorice Atsuko Chiba. Ona se bavi istraživanjem snova i podsvijesti, a od velike joj je pomoći aparat DC mini, koji je smislio njezin kolega Tokita: zahvaljujući njemu, psihijatar je u stanju točno vidjeti što se zbiva u glavi njegova pacijenta.
Japan, 2006.
• redatelj : Satoshi Kon
• dizajner likova i pomoćnik redatelja: Masashi Ando
• glazba: Sususmu Hirasawa
Distributer: Blitz film i video
Neobično je što opisani ulomak nije iz igranog, nego iz crtanog filma. Zapadnjačka kulturna tradicija, osobito u Americi - crtiće percipira kao obiteljsku zabavu, a u Japanu ta filmska vrsta izazov je ambicioznim umjetnicima da se pozabave temama koje nipošto nisu primjerene najmlađima.
Treba razumjeti Zapad: produkcija crtića skupa je industrija koja može osigurati profit jedino ukoliko zaintrigira široke slojeve publike. Zna se da bez posjetitelja predškolske i školske dobi tu nema biznisa. U Japanu je situacija nešto drukčija: animirani filmovi nisu toliko skupi, a klasična ručna animacija još se dobro drži pred naletom kompjutorske.
Dok najbolji hollywoodski crtići pokušavaju što jednostavnije elaborirati komplicirane poruke, Japanci o tome ne brinu, jer su naviknuli publiku na zahtjevne sadržaje. U najvećem uspjehu te kinematografije, Oscarom nagrađenom filmu"Avanture male Cichiro", uz klincima blisku malu junakinju, pojavljuje se i niz groznih spodoba u situacijama koje mogu prihvatiti jedino odrasli. Japanski "anime" funkcionira na nekoliko razina, a njegovi najintrigantniji predstavnici obraćaju se publici koja se ne razlikuje pretjerano od konzumenata vrhunskih stripova: što vizualno raskošnije, što tematski bizarnije i provokativnije, to bolje!
"Paprika" je upravo takav "anime". Njegov redatelj Satoshi Kon zablistao je potkraj devedesetih crtićem "Perfect Blue", u kojem je ponekad bilo teško razabrati što je fikcija, a što zbilja, jer su događaji izlagani iz perspektive tri junaka, od kojih nijedan nije baš normalan. Znatno primjetljivija mu je "Velika pustolovina u Tokiju", a "Paprika" je povratak svijetu njegova prvijenca: snovi postaju stvarnost i obratno, a jedina je razlika što su prizori seksa manje uznemirujući (iako se našlo mjesta i za gay podzaplet).
"Paprika" je tipičan metafilm. Satoshi Kon zahtijeva kultiviranog gledatelja, pogotovo dok žonglira filmskim citatima iz "Najveće predstave na svijetu" ili "Praznika u Rimu", a ne škodi ni poznavanje Davida Lyncha: prizor u kojem inspektor Konakawa kontaktira naslovnu junakinju u baru u koji se ulazi isključivo preko interneta, lako bi se smjestio u "Plavi baršun" ili "Mulholland Drive". Također, u jednom trenutku redatelj ne izdrži da ne objasni publici teoriju filmske rampe, i to na način kako se to radi na filmskoj akademiji. Budući da je u pitanju film čija se priča odigrava među psihijatrima i njihovim pacijentima, narativno gotovo da je sve dopušteno.
Tek što nam se učini da smo definirali neki lik, ispostavi se da je taj alter-ego nekog drugog, stvarnijeg. Dijalozi kao da su potekli iz modernističke poezije, a scene se pretapaju jedna u drugu po asocijativnom, a ne narativnom slijedu. Premda ima kadrova fascinantnog, minimalističkog dizajna, filmu ne manjka ni spektakularnosti: postoje prizori, vizualni i zvučno tako bogati, kakvih se ne bi posramio nijedan hollywoodski blockbuster, samo što se u njima proklamira sloboda kaosa, što bi pak u Americi bilo nezamislivo.
Svjetonazorno je "Paprika" humanistički nastrojen film: kao i u drugim japanskim crtićima, naglašava se kako je tehnologija fantastična stvar, samo što se koristi za otuđivanje ljudi, pa i kad je u pitanju tako sjajan izum kakav je internet. Šteta što je film zaobišao naša kina jer bi "Paprika" uistinu zablistala na velikom ekranu, međutim, utjeha je izvrsno DVD izdanje koje se ovog tjedna pojavilo u domaćim videotekama. Isplati se pogledati disk s prilozima o nastanku filma jer je Konov način rada uistinu nevjerojatan.
U jednom trenutku on objašnjava kako nije želio definirati završetak filma iako je već bio pri kraju s knjigom snimanja: plašio se da mu priča ne postane suviše predvidljiva, a u takvoj situaciji najbolje je sve ostaviti otvorenim. Lako je zamisliti hollywoodske producente dok gledaju Kona kako obrazlaže svoj prosede i zapomažu: "I takvom opsjenaru povjeravaju milijune dolara za pravljenje nerazumljivih filmova!"
Akira (1988.)
Uspjeh filma Katsuhira Otoma inicirao je procvat japanske animacije u devedesetima. Futuristički pozicionirana priča otkriva da je Tokio 1988. zbrisao robot Akira, ljudsko biološko oružje, a prizori nasilja i seksa postali su zaštitni znak anime-a. Otomo je bio mentor Satoshi Konu. Kasniji su mu zapaženi filmovi "Metropolis" (2001) i "Steamboy" (2004; distribucija u domaćim videotekama).
Groblje krijesnica (Grave of the Fireflies, 1988.)
Junaci filma Isaa Takahate su klinci, ali priča baš nije namijenjena djeci. Brat i sestra ostali su bez roditelja nakon bombardiranja Kobea 1945. godine, i pokušavaju preživjeti u napuštenom skloništu za zaštitu od zračnih napada. Autoru predloška Akiyukiu Nosaki u sličnoj je situaciji mala sestra umrla od gladi.
Svitak ninja (Ninja Scroll, 1993.)
Joshiaki Kawajari redatelj je jednog od najboljih novijih japanskih crtića, pustolovne priče o ninja ratnicima koja se odigrava u 17. stoljeću. Povijesni kontekst je arbitraran, budući da junaci posjeduju nadnaravne sposobnosti. Anime su često traljavo producirani, no "Svitak ninja" je virtuozan rad, sa iznimno intrigantnim ženskim likom.
Princeza Mononoke (Princess Mononoke, 1997.)
Najveći japanski animator Hayao Miyazaki postigao je prvi veliki međunarodni uspjeh dojmljivom pustolovnom melodramom, u kojoj se
spajaju povijest i fantastika, a ljudski se likovi bore usporedno sa životinjskima. Miyazaki je kasnije dobio Oscara za "Avanture male Cichiro". Disneyevi animatori smatraju ga nedostižnim uzorom.
Duh u oklopu (Ghost in the Shell, 1995.)
Rasni predstavnik "cyberpunk" filma, crtić Mamorua Oshiija spaja znanstvenu fantastiku i high tech triler u priči o tajnom vojnom projektu koji rezultira katastrofom. Oshhi je režirao i nastavak, "Duh u oklopu 2: Nevinost", koji je prije tri godine prikazan u službenoj konkurenciji canneskog festivala.
Nenad Polimac
Prizor promatra iz publike policijski inspektor, koji postaje prvom igračkom klaunove čarolije: nasred arene stvori se željezni kavez i murjak se u njemu nađe. Odasvud prema kavezu pohrle razbjesnjeli gledatelji, pri čemu svi imaju isto, murjakovo lice. Scena se naglo mijenja: doskorašnji zarobljenik najprije juri džunglom, izigravajući Tarzana, a zatim je u kupeu brzog vlaka, u krajnje dramatičnoj situaciji.
Noćna mora? Svakako, i to ona najgore vrste. Policijski inspektor zove se Konakawa i upravo se nalazi na psihijatrijskom kauču doktorice Atsuko Chiba. Ona se bavi istraživanjem snova i podsvijesti, a od velike joj je pomoći aparat DC mini, koji je smislio njezin kolega Tokita: zahvaljujući njemu, psihijatar je u stanju točno vidjeti što se zbiva u glavi njegova pacijenta.
Japan, 2006.
• redatelj : Satoshi Kon
• dizajner likova i pomoćnik redatelja: Masashi Ando
• glazba: Sususmu Hirasawa
Distributer: Blitz film i video
| PAPRIKA
|
Treba razumjeti Zapad: produkcija crtića skupa je industrija koja može osigurati profit jedino ukoliko zaintrigira široke slojeve publike. Zna se da bez posjetitelja predškolske i školske dobi tu nema biznisa. U Japanu je situacija nešto drukčija: animirani filmovi nisu toliko skupi, a klasična ručna animacija još se dobro drži pred naletom kompjutorske.
Dok najbolji hollywoodski crtići pokušavaju što jednostavnije elaborirati komplicirane poruke, Japanci o tome ne brinu, jer su naviknuli publiku na zahtjevne sadržaje. U najvećem uspjehu te kinematografije, Oscarom nagrađenom filmu"Avanture male Cichiro", uz klincima blisku malu junakinju, pojavljuje se i niz groznih spodoba u situacijama koje mogu prihvatiti jedino odrasli. Japanski "anime" funkcionira na nekoliko razina, a njegovi najintrigantniji predstavnici obraćaju se publici koja se ne razlikuje pretjerano od konzumenata vrhunskih stripova: što vizualno raskošnije, što tematski bizarnije i provokativnije, to bolje!
"Paprika" je upravo takav "anime". Njegov redatelj Satoshi Kon zablistao je potkraj devedesetih crtićem "Perfect Blue", u kojem je ponekad bilo teško razabrati što je fikcija, a što zbilja, jer su događaji izlagani iz perspektive tri junaka, od kojih nijedan nije baš normalan. Znatno primjetljivija mu je "Velika pustolovina u Tokiju", a "Paprika" je povratak svijetu njegova prvijenca: snovi postaju stvarnost i obratno, a jedina je razlika što su prizori seksa manje uznemirujući (iako se našlo mjesta i za gay podzaplet).
 |
|
"Paprika" je tipičan metafilm. Satoshi Kon zahtijeva kultiviranog gledatelja, pogotovo dok žonglira filmskim citatima iz "Najveće predstave na svijetu" ili "Praznika u Rimu", a ne škodi ni poznavanje Davida Lyncha: prizor u kojem inspektor Konakawa kontaktira naslovnu junakinju u baru u koji se ulazi isključivo preko interneta, lako bi se smjestio u "Plavi baršun" ili "Mulholland Drive". Također, u jednom trenutku redatelj ne izdrži da ne objasni publici teoriju filmske rampe, i to na način kako se to radi na filmskoj akademiji. Budući da je u pitanju film čija se priča odigrava među psihijatrima i njihovim pacijentima, narativno gotovo da je sve dopušteno.
Tek što nam se učini da smo definirali neki lik, ispostavi se da je taj alter-ego nekog drugog, stvarnijeg. Dijalozi kao da su potekli iz modernističke poezije, a scene se pretapaju jedna u drugu po asocijativnom, a ne narativnom slijedu. Premda ima kadrova fascinantnog, minimalističkog dizajna, filmu ne manjka ni spektakularnosti: postoje prizori, vizualni i zvučno tako bogati, kakvih se ne bi posramio nijedan hollywoodski blockbuster, samo što se u njima proklamira sloboda kaosa, što bi pak u Americi bilo nezamislivo.
Svjetonazorno je "Paprika" humanistički nastrojen film: kao i u drugim japanskim crtićima, naglašava se kako je tehnologija fantastična stvar, samo što se koristi za otuđivanje ljudi, pa i kad je u pitanju tako sjajan izum kakav je internet. Šteta što je film zaobišao naša kina jer bi "Paprika" uistinu zablistala na velikom ekranu, međutim, utjeha je izvrsno DVD izdanje koje se ovog tjedna pojavilo u domaćim videotekama. Isplati se pogledati disk s prilozima o nastanku filma jer je Konov način rada uistinu nevjerojatan.
U jednom trenutku on objašnjava kako nije želio definirati završetak filma iako je već bio pri kraju s knjigom snimanja: plašio se da mu priča ne postane suviše predvidljiva, a u takvoj situaciji najbolje je sve ostaviti otvorenim. Lako je zamisliti hollywoodske producente dok gledaju Kona kako obrazlaže svoj prosede i zapomažu: "I takvom opsjenaru povjeravaju milijune dolara za pravljenje nerazumljivih filmova!"
Akira (1988.)
Uspjeh filma Katsuhira Otoma inicirao je procvat japanske animacije u devedesetima. Futuristički pozicionirana priča otkriva da je Tokio 1988. zbrisao robot Akira, ljudsko biološko oružje, a prizori nasilja i seksa postali su zaštitni znak anime-a. Otomo je bio mentor Satoshi Konu. Kasniji su mu zapaženi filmovi "Metropolis" (2001) i "Steamboy" (2004; distribucija u domaćim videotekama).
Groblje krijesnica (Grave of the Fireflies, 1988.)
Junaci filma Isaa Takahate su klinci, ali priča baš nije namijenjena djeci. Brat i sestra ostali su bez roditelja nakon bombardiranja Kobea 1945. godine, i pokušavaju preživjeti u napuštenom skloništu za zaštitu od zračnih napada. Autoru predloška Akiyukiu Nosaki u sličnoj je situaciji mala sestra umrla od gladi.
Svitak ninja (Ninja Scroll, 1993.)
Joshiaki Kawajari redatelj je jednog od najboljih novijih japanskih crtića, pustolovne priče o ninja ratnicima koja se odigrava u 17. stoljeću. Povijesni kontekst je arbitraran, budući da junaci posjeduju nadnaravne sposobnosti. Anime su često traljavo producirani, no "Svitak ninja" je virtuozan rad, sa iznimno intrigantnim ženskim likom.
Princeza Mononoke (Princess Mononoke, 1997.)
Najveći japanski animator Hayao Miyazaki postigao je prvi veliki međunarodni uspjeh dojmljivom pustolovnom melodramom, u kojoj se
spajaju povijest i fantastika, a ljudski se likovi bore usporedno sa životinjskima. Miyazaki je kasnije dobio Oscara za "Avanture male Cichiro". Disneyevi animatori smatraju ga nedostižnim uzorom.
Duh u oklopu (Ghost in the Shell, 1995.)
Rasni predstavnik "cyberpunk" filma, crtić Mamorua Oshiija spaja znanstvenu fantastiku i high tech triler u priči o tajnom vojnom projektu koji rezultira katastrofom. Oshhi je režirao i nastavak, "Duh u oklopu 2: Nevinost", koji je prije tri godine prikazan u službenoj konkurenciji canneskog festivala.
5 najutjecajnijih 'anima'
|
Nenad Polimac