Uloga štakora i kljusadi u investicijskom preporodu Zagreba

Svaki veliki projekt arhitektonske preobrazbe Zagreba u ovome stoljeću započinjao je zoološkim prispodobama. Najznamenitija je ona iz siječnja 2007, kada su prostori stare Vjesnikove tiskare i rodne kuće pjesnika Vladimira Vidrića, zajedno s unutarnjim dvorištima prema Gundulićevoj ulici, nazivani štakornjacima. To je vrijeme kada Tomo Horvatinčić uz pomoć gradskih vlasti otvara projekt nečega što je pjesnički izazovno nazvao Zagrebačkim kristalima. Izbor između štakornjaka i kristala predstavljen je kao izbor između prošlosti i budućnosti, komunizma i prosperiteta, Jugoslavije i Hrvatske…

Prosvjednici su branili Vidrićevu kuću, ali došlo je vrijeme godišnjih odmora pa su morali ići na more. Zatim su, po povratku s mora, branili i Varšavsku ulicu, usred koje je zijevnula kaverna podzemne garaže, ali je ministar unutarnjih poslova Karamarko potrpao prosvjednike u crnu maricu i sproveo ih u Petrinjsku, na povijesno i nacionalno triježnjenje. I tu je bio kraj otporu.

Zagrebačkih kristala uskoro je nestalo, a s njima i javnog interesa za novonastajući objekt, koji se nad donjogradskim krovovima ukazao kao nakazna metastaza na koju je nemoguće naviknuti se. Kada se s vrha uspinjače i sa Strossmayerova šetališta pogleda dolje, nešto strši, grebe, smeta, nešto poništava stoljeće-dva-tri zagrebačke urbane povijesti, poništava privatna sjećanja onih koji su se rađali tu.

Takve izvangabaritne građevine, koje vrše nasilje nad vremenom i njegovim protokom, karakteristične su za neredovno, za izvanredno stanje nekoga društva i zajednice. Da je podignuta u rana socijalistička vremena, a mogla je, ta bi kućerina bila dom kulture ili stanica milicije. Ovako ona je nešto ružniji, tješnji, seljačkiji šoping-mol, kakvi niču u svim tim od matere ostavljenim i žalosnim tranzicijskim moldavijama, srbijama i ukrajinama ovoga našeg prieuropskog svijeta.

Zagrebački kristali u međuvremenu su prepjevani u Centar Cvjetni. Ono prvo zvučalo je kao pjesnička knjiga Zvonimira Mrkonjića, a ovo sad zvuči baš kako treba. I nema više svrhe pitati se kako je do svega toga došlo, jer je povratak nemoguć. Koliko god lohotna i lomna bila Horvatinčićeva staklenka, i koliko god komični, poput bespravne gradnje u naselju načinjenom od kartonskih kutija, bivali bogataški stanovi OHO ljepilom prilijepljeni uz krov staklenke, ova je promjena u vizuri učinjena za vječnost. Prije će biti srušen Zagreb koji ga okružuje nego Centar Cvjetni koji Zagreb nagrđuje.

Tomo Horvatinčić je uz pomoć gradskih vlasti, ministra policije Karamarka i svih koji su bili za napredak, a protiv aveti iz jugoslavenske komunističke prošlosti, Zagreb spasio od kuge. Jer štakori su, kao što se zna, prenosnici kuge. Što je bio cilj onih koji su se zalagali za opstanak zagrebačkih štakornjaka? O tome možemo samo u fikciji. U stvarnosti nitko se više i ne sjeća da je prije Centra Cvjetni tu ikada išta bilo. Tranzicijski grad boluje od zaborava.

Dvanaest godina kasnije nova zoološka prispodoba najavljuje sljedeći korak u arhitektonskoj preobrazbi Zagreba, koji će biti barem desetostruko temeljitiji od Zagrebačkih kristala. Centar Cvjetni preobrazio je najupečatljiviji fragment Donjega grada, a Beograd na vodi preobrazit će cijeli Zagreb.

Odakle god gledali, vidjet ćete samo Beograd na vodi. Gradonačelnik i gradske vlasti, koje ovaj put nastupaju kao glasnogovornici investitora - kao što je, uostalom, bilo i u slučaju izvornoga Beograda na vodi: onog koji se gradi četristotinjak kilometara istočno - projekt, istina, nazivaju Zagrebački Manhattan. Ali taj je naziv višestruko netačan: prije svega Manhattan je nastao na otoku između dviju rijeka, i na prostoru koji je u to vrijeme bio daleko od još uvijek malenog New Yorka. Hipodrom je, međutim, usred grada, kao što je, recimo, Central park usred današnjega velikog New Yorka. Kada bi New Yorkom vladali današnji balkanski vizionari, kao što još uvijek srećom ne vladaju, Beograd na vodi bi se zacijelo gradio na mjestu Central parka, te bi New Yorku, njegovim vizurama, plućima i sjećanjima učinio upravo ono što beogradi na vodi čine i tek će učiniti našim malenim i nezaštićenim balkanskim njujorcima.

Ali vratimo se životinji koja će simbolizirati novi i konačni preporod Zagreba. Više to nije štakor nego je kljusina. Kljusinama je gradonačelnik Milan Bandić, toliko puta izabran i toliko puta demokratski potvrđen od goleme većine Zagrepčana, nazvao konje koje, vozeći se gradskim autobusom, taksijem ili autom, vidite kako kaskaju i galopiraju hipodromskim trkalištem. Kada su nazočni pokazali stanovitu zaprepaštenost takvim njegovim govorom o konjima, naš pjesnik našao se u nezgodi. Jer konji, ipak, nisu štakori, konji ne prenose kugu, konji su ljudima dragi i pjesniku će biti problem da ih proizvede u negativce.

Tada Bandić, inače pristojan poznavatelj materinjeg hrvatskog jezika (ovo je bez ikakve ironije: on hrvatski bolje zna od većine onih koji se rugaju njegovom govoru i rječniku), čini sljedeću grešku: nastoji poučiti neznalice da riječ kljusina znači stari konj. Poslužimo li se vrlo pouzdanim Hrvatskim jezičnim portalom, a zatim i dostupnim nam rječnicima hrvatskoga jezika, vidjet ćemo da je kljusina augmentativ, prezriva uvećanica, riječi kljuse, a da riječ kljuse znači slab, mršav, loš konj. Slijedom toga kljusina je veoma slab, užasno mršav i grozomorno loš konj.

Takvim se, dakle, gradonačelniku čine konji koje gledamo dok prolazimo pokraj hipodroma. A kako je on toliko puta izabran i potvrđen od većine građana, njegovim očima možete vjerovati više nego svojim vlastitim. Bolje će vam tako biti, jer će se nastavak priče odviti po njegovoj, a ne po vašoj volji. I još ćete zaboraviti da ste imali neku volju.

Beograd na vodi u Zagrebu će kao i u Beogradu graditi arapska grupacija Eagle Hills iz Abu Dabija. (Zanimljivo je da su i tamo prvo koristili naziv Beogradski Manhattan.) Njihov projekt već je unakazio vizure Beograda: čudovišne građevine od lego-kockica, nalik pravilno razlomljenim Petit beurre keksima, pobodenim uz rijeku u geometrijski histeričnom rasporedu, narušili su upravo vodenost Beograda, koji je, gledan s Brankova mosta, izgledao kao grad na vodi, grad na moru, koje se Dunavom i Savom probilo sve do Beograda. Za pogled je, međutim, utješno što je Beograd, ipak, bregovit, brdovit grad, pa će bregovi vizualno progutati i probaviti i ove arapske nakaze.

Zagreb je, međutim, u ravnici, o čemu su njegovi urbanisti i graditelji još od habsburških vremena ozbiljno vodili računa, a što je s projektom Novog Zagreba poštovano do krajnjih konsekvenci. Izgradnjom Beograda na vodi na mjestu hipodroma Zagreb će za sva vremena biti deurbaniziran. Arapski investitori, naime, teže za orlovskim visinama, maleni su i niski njima gabariti Novoga Zagreba, izniknut će taj rog u nebo, a beton će izbiti na same obale Save. Novi Zagreb će tom Beogradu na vodi ostati sasvim iza leđa, malen, izgubljen i uništen, dok će onaj stari Zagreb u taj novoiznikli arapski Beograd gledati onako kako još nikada ni u jedan Beograd gledao nije. I sve će se tješiti zvavši ga Manhattanom.

U međuvremenu će se, vjerujem, nasitno prosvjedovati. Ali nikakve koristi od tih prosvjeda neće biti. Možda će gospođa Snješka Knežević pisati svoje gorke i elegantne eseje, u kojima je sva istina o nekome sve virtualnijem Zagrebu, ali njih će čitati samo ona manjina koja se ne odriče vlasitite memorije, čak ni kada ona, memorija, znači fizičku bol. Zagreb koji počinje boljeti kao amputirani organ. Pisat će i gospođa Zrinka Paladino, pisat će bodro i poletno, još uvijek vjerujući u mladost svijeta i u opstanak grada, ali i to će pisanje služiti samo njezinom starenju i starenju njezinih čitatelja. Beograd na vodi je po definiciji svojoj nezaustavljiv. Kao agresivni, invazivni Manhattan na mozgu.

Tako će nestati i onih lijepih konja. Njihovi će ih gospodari izmjestiti negdje izvan grada, tamo put turopoljskih ravnica, gdje će u sumrak i u rano jutro projahivati na njima po travnatim nasipima i pustim riječnim koritima, niz koja se pušta voda za onih rijetkih godina kada Sava gradu prijeti izlijevanjem. Gradu koji će ostati daleko iza konja i iza onih koji su konje voljeli, napušten, sam i ružan, nalik onima koji su ga preobrazili.