Ubrzanje američko-ruskog sukoba

Predsjednik Vladimir Putin izazvao je Sjedinjene Države početkom nove godine odobrenjem agresivne nove nacionalne sigurnosne strategije. Dokument optužuje Washington da pokušava potkopati Rusiju “političkim, ekonomskim, vojnim i obavještajnim” pritiscima te krivi Bijelu kuću za ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku.

Dokument na 40 stranica naglašava snažno srozavanje ruskih odnosa s Amerikom, u odnosu na prijašnji dokument, objavljen u svibnju 2009., kada je američki predsjednik Barack Obama započeo politiku “resetiranja” odnosa s Moskvom. Dokument optužuje Washington za “pokušaj dominacije globalnim pitanjima”, što predstavlja rizik još većih konflikata tijekom ove godine.

Nova strategija optužuje Zapad za korištenje “poluga napetosti” diljem Euroazije kako bi uništio ruske “nacionalne interese”. Kao primjer navodi protjerivanje ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, saveznika Kremlja, u veljači 2014. No, zaboravlja navesti da “nacionalni interesi” Moskve znače dominaciju nad svojim susjedima.

Nova sigurnosna strategija prikazuje se kao reakcija na novu američku sigurnosnu strategiju objavljenu prošle veljače. Taj dokument Rusiju prikazuje kao regionalnog nasilnika koji prijeti međunarodnoj stabilnosti - značajan kontrast strategiji nacionalne sigurnosti iz 2010. u kojoj se tvrdilo da Washington želi izgraditi “stabilne, značajne, multidimenzionalne odnose s Rusijom na temelju obostranih interesa”.

Prošlog srpnja Pentagon je također oštro kritizirao Rusiju u nadograđenoj nacionalnoj vojnoj strategiji, ističući da je Moskva “uzastopno pokazivala da ne poštuje suverenitet svojih susjeda i da je voljna koristiti silu za postignuće ciljeva”. Za vojne akcije Kremlja navedeno je da potkopavaju regionalnu sigurnost, direktno ili putem posredničkih snaga u istočnoj Ukrajini.

Napad Moskve na Ukrajinu i njena jednostrana intervencija u Siriji protiv umjerenih opozicijskih snaga značajno su pogoršali odnose sa Zapadom. I Washington i Bruxelles su, kao reakciju na napad u Ukrajini, nametnuli sankcije Rusiji, a Moskva je odgovorila svojim sankcijama na uvoz europskih proizvoda.

Nova ruska sigurnosna stategija ne predstavlja samo listu uvreda, već ocrtava i rastuće vojne sposobnosti te države namijenjene izazivanju Zapada. Dvadeset odjeljaka hvali se ruskim rastućim potencijalom onemogućavanja NATO-ova navodno agresivnog stava i proširenja. Propušta istaknuti da je NATO, za razliku od ruskih međunarodnih sigurnosnih struktura, dobrovoljna organizacija i da ona ne prijeti državama izvan Saveza.

Iskretanjem činjenica, ruski dužnosnici tvrde da je NATO značajno proširio svoju vojnu prisutnost na istoku Europe kako bi zaprijetio ruskim vitalnim interesima i potkopao vladu u Moskvi.

U stvarnosti, Savez je rasporedio neke elemente svoje infrastrukture u zemlje kao što su Estonija, Litva, Latvija, Poljska i Rumunjska, a koje su tražile zaštitu nakon moskovskog vojnog prodora u Ukrajinu. Povećao je također broj vojnih vježbi s novim državama NATO-a, dok Rusija provodi regularne opsežne vježbe uvježbavanja invazije na susjede ili bombradiranja njihovih gradova.

Perverzno, rusko ministarstvo vanjskih poslova optužuje Washington za poticanje tenzija i njegovanje “antiruske fobije” među njenim brojnim susjedima. Konfrontacija s Turskom oko rušenja ruskog bombardera također se u Moskvi navodi kao dokaz da Ankara jednostavno provodi američku antirusku agendu. U biti, ne bi se trebali iznenaditi da gotovo svaki susjed pokazuje neki strah od ruskih akcija na temelju povijesnih ili suvremenih iskustava.

Na domaćem frontu, ruska nacionalna sigurnosna strategija navodi druge značajne prijetnje od strane SAD-a, uključujući ekonomski pritisak, energetsko oružje i podstrekivanje “obojanih revolucija kako bi se potkopao ruski teritorijalni integritet i nacionalni opstanak”.

Neki ruski zastupnici čak tvrde da je Washington namjerno preplavio Europu izbjeglicama kako bi naštetio ekonomiji EU i pozicionirao se kao jedina “sigurna luka” za strane investicije. Nametanje financijskih sankcija Rusiji bilo je također navodno namijenjeno eliminaciji zemlje kao konkurenta u globalnoj ekonomiji.

Moskva redovito projicira vlastite ambicije i strategije na SAD. U stvarnosti, Rusija predstavlja najtrajniju sigurnosnu prijetnju Zapadu jer neoimperijalistički ciljevi predsjednika Putina potkopavaju stabilnost nekoliko regija od sjeverne Europe do Bliskog istoka i središnje Azije, izazivaju NATO kao pružatelja sigurnosti i podrivaju projekt EU. Rusko zauzimanje teritorija, uključujući Krim, Abhaziju i Južnu Osetiju, također stvara opasan presedan za druge ambiciozne sile koje bi mogle pokušati testirati odlučnost NATO-a i SAD-a.

Umjesto da se povuče pred ponovno oživjelom i revizionističkom Rusijom, 2016. godina bit će ključna godina za NATO u smislu da ojača obranu u državama koje se nalaze na prvoj liniji. Svaka članica Saveza koja graniči s Rusijom treba tri temeljna elementa: adekvatnu infrastrukturu i opremu koja će omogućiti brzu raspodjelu domaćih i drugih NATO-ovih snaga; rano upozoravanje na rusku subverziju i tajne napade; i sposobne snage koje mogu brzo odgovoriti na napad na njihov teritorijalni integritet.

Svaka država također treba trajno pozicionirati američke i zapadnoeuropske snage kao obranu protiv ruskog potencijalnog napada. NATO-ova povećana prisutnost na europskom istoku nije prijetnja Rusiji, nego primarno neutralizira rusku prijetnju i pokazuje odlučnost saveznika na obranu europskih neovisnih demokracija.