U zemlji niskih plaća svatko tko ima čini se nemoralnim

Zlonamjernost potaknuta nekompetentnošću, naslov kojim je utjecajni blog Lawfare koji piše američki pravnik Benjamin Whites popratio prošlogodišnju inauguraciju Donalda Trumpa bio je možda najsažetija najava Trumpove prve godine u Washingtonu. Kada je nobelovac Paul Krugman prošlog četvrtka svojoj kolumni u New York Timesu, gdje je rezimirao rezultate Trumpove godine, dao naslov “Banda koja ne zna razmišljati suvislo”, referirao se između ostaloga i na Lawfare. Razmišljam koja bi jednostavna rečenica tako precizno predstavila logiku na kojoj se temelje rasprave o radu izvanredne uprave Agrokora.

Opet smo na političkoj sceni preživjeli bombardiranje teškim pitanjima: Jesu li skupine vjerovnika u budućem Vjerovničkom vijeću Agrokora ispravno postavljene? Je li trebalo traženje buduće uprave povjeriti jednom od najskupljih inozemnih konzultanata? Zašto je za savjetnika AlixPartners izabran Texo management i zašto je njihova naknada toliko visoka? Je li u zemlji niskih plaća moralno dijeliti visoke honorare konzultantima posrnule kompanije? Treba li zbog toga smijeniti Antu Ramljaka? Treba li zbog toga što je dovela Ramljaka smijeniti i Martinu Dalić, potpredsjednicu Vlade koja je hrabro stala iza Vladine intervencije u najveću privatnu kompaniju u državi?

Odgovor na prvo pitanje dao je Trgovački sud (jesu), a teško je bilo i zamisliti da će konačnim sastavom Vjerovničkog vijeća svi biti zadovoljni. Vlada je postavljanjem svojeg izvanrednog povjerenika zaustavila (ili usporila) krah Agrokora, ali nije Agrokorove vjerovnike oslobodila odgovornosti za bivše vlastite poslovne postupke. Kada posrnuli dužnik potopi i svoje kreditore, odgovornost je dijelom i njihova, da oni nisu posuđivali, dug ne bi postojao. Jednako vrijedi i za one dobavljače koji su godinama pristajali na podređenu ulogu u poslovanju s koncernom. Znali su u kakvu se igru upuštaju.

Velike međunarodne konzultantske tvrtke odabiru se kada domaći konzultanti nisu dorasli zadatku. Agrokor je svojom veličinom i složenošću odavno prerastao znanje i mogućnosti domaćih konzultantskih ureda. Velika konzultantska tvrtka sa solidnim referencama po cijelom svijetu, što Egon Zehnder neupitno jest, znat će pronaći dobrog kandidata za budućeg šefa Agrokora. Kriterij pri odabiru pritom neće biti lokalna politička umreženost, što je pritisak koji domaći konzultant ne bi mogao izbjeći, nego dosadašnji rezultat kandidata. Egon Zehnder je pritom toliko skup da nijednoj domaćoj interesnoj skupini neće pasti na pamet da ga pokuša potplatiti. Pravo na konačan izbor pripada vjerovnicima, njima je u interesu da koncern dobije najbolju moguću upravu.

Zagrebački Texo management navodno je angažiran po odabiru tvrtke AlixPartners koja vodi proces restrukturiranje Agrokora, kao ugovorni konzultant na rasplitanju domaćih problematičnih odnosa. Ramljak prije nego što je stigao u Agrokor nije bio ni vlasnik ni direktor, nego jedan od zaposlenika u Texu, gdje je završio u procesu razgrađivanja Quaestusa, društva za upravljanje privatnim kapitalom.

Za Texov angažman u konzultantskom timu AlixPartnersa presudile su reference vlasnika i direktora Texa Tomislava Matića, njegovo harvardsko obrazovanje, a na kraju i cijena Texove usluge koja se za AlixPartners koji plaća račun pokazala značajno nižom od one koju su tražili inozemni konzultanti. U prijevodu: ako je itko oštećen visokom cijenom Texove usluge, to je tvrtka AlixPartners, a ne hrvatska Vlada i hrvatski građani. AlixPartners svoju uslugu Agrokoru ne bi ponudio jeftinije niti da njegov domaći konzultant radi bez naknade.

U zemlji niskih plaća svaka ogromna plaća čini se i nemoralnom. Texo međutim svoj, za hrvatske pojmove visok, honorar ne naplaćuje iz državnog proračuna, plaća ga AlixPartners, čiji boravak u Zagrebu plaća Agrokor. Ni kuna tog novca ne stiže od poreznih obveznika. Je li Texo uime “ćudorednosti” trebao tražiti manji honorar od onoga koji može dobiti? Bi li konzultant koji radi na vlastitu štetu bio uvjerljiviji poslovnim partnerima Agrokora?

Bilo bi teško prihvatljivo da danas ogromne plaće od Agrokora dobivaju Ivica Todorić i članovi njegove uprave koja je koncern doveli do ruba stečaja. I u tom bi slučaju međutim pogrešno bilo govoriti o “moralnosti takvih plaća u odnosu na prosjek u državi”. Isplata takvih plaća ne bi bila fer prema ostalim dioničarima koncerna koji su danas vlasnici dionica čiju su vrijednost progutali dugovi. Zasad su oni najveći gubitnici kraha poslovnog koncepta Todorićevog Agrokora.

Nitko pa niti Ante Ramljak nije nesmjenjiv, pitanje je tko i zašto može smijeniti Ramljaka. Iako ga je na mjesto izvanrednog povjerenika za Agrokor postavila Vlada koja je njegovo imenovanje predložila Trgovačkom sudu, Ramljak za svoj rad odgovara Vjerovničkom vijeću, koje je, snagom dospjelih dugova, preuzelo ulogu stvarnog vlasnika koncerna (nominalno to je i dalje Ivica Todorić).

Vlada bi mogla od Trgovačkog suda zatražiti opoziv povjerenika kada bi se pokazalo da on radi nezakonito ili da proces ne vodi prema nagodbi. Sabor može raspravljati o Ramljaku jer ima pravo raspravljati o svemu. Ramljak međutim nije odgovoran Saboru i Sabor ga ne može razriješiti funkcije. Mjesto Vladinog povjerenika u posrnulom “trgovačkom društvu od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku” nije državna nego menadžerska funkcija, a Agrokor nije ni državna ni javna, nego privatna kompanija.

Premijer Andrej Plenković može smijeniti potpredsjednicu Vlade u bilo kojem trenutku i to danas više neće imati nikakav utjecaj na rad Ante Ramljaka u Agrokoru. Tek pokaže li se da Ramljak uz znanje ministrice Agrokorom upravlja nezakonito ili da Martina Dalić od Ramljakova boravka u Agrokoru ostvaruje osobnu materijalnu korist, morat će otići oboje. Sve dok takvih naznaka nema, a nema ih, izgon Martine Dalić iz Vlade bio bi jeftin, nepotreban i za učinkovitost Vlade štetan populistički ustupak političkim protivnicima.

Zadnje pitanje: treba li posrnuli Agrokor voditi na način koji se vode državne i javne kompanije, s obavezom potpune transparentnosti prema poreznim obveznicima, ili je, unatoč državnoj intervenciji kroz lex Agrokor, i dalje riječ o privatnoj kompaniji koja, nakon što je država postavila izvanrednu upravu, i dalje mora poslovati na tržištu i prema pravilima tržišta?

Tu nema dvojbe – Agrokor nije državna kompanija, ne posluje novcem poreznih obveznika i za svoje rezultate ne odgovara ni Vladi ni građanima nego svojim dioničarima. Vlada je svoj posao obavila kada je donijela Zakon o izvanrednoj upravi u trgovačkim društvima od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku (lex Agrokor). Ivica Todorić kao većinski vlasnik i bivša uprava gomilanjem duga koncern su izručili vjerovnicima. Pravo je vjerovnika da od nagodbe i procesa restrukturiranja koncerna očekuju povrat svojeg uloga.

Mali paradoks: bivši ministri u SDP-ovim vladama Slavko Linić i Radimir Čačić jedini su se posljednjih dana u svojim istupima na temu Agrokora pokazali kao predstavnici zrele oporbe – pokazali su da cijene trud svojih političkih protivnika. Njihova riječ možda više nema težinu u današnjoj, bez njih kadrovski i kompetentnošću oslabljenoj sabornici, ali treba vjerovati da javnost još nije zaboravila kako prepoznati dobru namjeru i suvislo razmišljanje.