U očajničkoj borbi za vlast Frljić me prozvao antisemitom

Kad već ne može fizički, Oliver Frljić nastoji me likvidirati moralno. Optužio me da sam antisemit jer sam u njegovoj najnovijoj kazališnoj režiji uočio debele naslage kiča. Da te naslage kiča zbilja nisu tanke, samoinicijativno je priznao njegov dramaturg Marin Blažević. Predstava “Aleksandra Zec”, objasnio je Blažević, donosi četiri djevojčice sa zečjim ušima jer iste putuju u koncentracijski logor Auschwitz, praćene glazbom što je pak skladana u sjećanje na žrtve atomske bombe u Hirošimi. Kakve veze ima ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec s holokaustom? Kakve s atomskom bombom? Nikakve. Frljiću i Blaževiću šest milijuna sustavno i planirano pobijenih ljudi jesu tek zgodna dosjetka za atraktivnu kostimografiju i atraktivnu glazbenu kulisu. Oni to tvrde, ne ja. A ako je tako kako tvrde da jest, onda je njihova predstava zapravo jedan veliki antisemitski vic. I to je sve što sam napisao. Nisam dakle ja ispričao antisemitski vic, nego su ga oni režirali.

Djevojčica Aleksandra Zec likvidirana je kao neželjeni svjedok ubojstva. Ubili su je ujesen 1991. kriminalci u odorama rezervnog sastava policije što su prethodno nakanili opljačkati, i ubiti, njezina oca, mesara, Mihajla Zeca, koji je imao tu nesreću da je poslovao sa šefom te bande, Munibom Suljićem, do rata sitnim kriminalcem i vlasnikom pečenjare u Zaboku. Suljić nije platio robu, a budući da je Mihajlo Zec bio i Srbin, učinio mu se lakom žrtvom. Pljačku i ubojstvo obrtnika grupa kriminalaca nije obavila kako su planirali - ostali su svjedoci. Djevojčica i njezina majka.

Moralno defektni Frljić lako je proteklih dana prevalio preko pera da je likvidirana Marija Zec bila Hrvatica, a njezina kći dakle Srpkinja-Hrvatica, tad mu je to odgovaralo, no sad eto udara o druga zvona. No, kako bilo, ima li što odvratnije nego plansko istrebljenje jednoga naroda staviti u isti koš s noćnom akcijom četvorice-petorice kriminalaca?

Ja sam se bio zapitao, u kritici predstave, zašto se ista ne bavi političarima i ostalim strukturama vlasti koji su trostruko ubojstvo članova obitelji Zec pokušali zataškati. No, to je, čini se, odviše škakljiva tema za budućega intendanta.

Frljić, ukratko, prostituira holokaust, za njega nema previsokih prepreka na putu prema slavi. I fotelji. Frljić je predstavu “Aleksandra Zec” napravio u Rijeci jedino zato da učvrsti svoju kandidaturu za intendanta riječkog HNK. Odbio ju je postaviti u zagrebačkoj Gavelli samo zato. A tobože ga je zasmetalo uklanjanje plakata s javnih površina za predstavu “Fine mrtve djevojke”. Uklonio ih je ravnatelj Gavelle Darko Stazić, čiji je dugogodišnji šef i mentor Duško Ljuština, za kojeg, u Kerempuhu, Frljić režira sve u šesnaest. Stazić mu je svejedno ustupio izvrsnu glumicu Ivanu Roščić za riječku predstavu, došao na premijeru, i pokazao se, na koncu, ipak mnogo moralnijom osobom od Frljića. Redatelj Oliver Frljić svojim je “bijegom” u Rijeku pljunuo u lice ne samo Staziću nego, primjerice, i mnogim utjecajnim zagrebačkim građanima srpske nacionalnosti kojima je bilo stalo da se predstava napravi u Zagrebu. Prije svega mislim na utjecajne građane angažirane u kulturi, čije je razočaranje u Frljića bilo veliko.

Larma što je redatelj Oliver Frljić sad diže, skupa sa svojim potrčkom Marinom Blaževićem, ima za cilj tek ovo: ušutkati svakog možebitnog kritičara. Jer, primjerice, ako sam ja antisemit, onda je i Frljić ispunio uvjete da postane intendant jednog Hrvatskog narodnog kazališta. A nije. Ali o tome se mora šutjeti. E pa neću. Oliver Frljić (38) dolazi ravno s ceste i nema ni najosnovnijeg radnog iskustva. On će sada voditi instituciju sa 315 zaposlenih (po podatcima iz 2012.), a dosad nije radio nigdje. Nema, nadalje, nikakvih dokaza da je ikad vidio ijednu opernu ili predstavu bijelog baleta, ne govori talijanski, a sad će voditi i Talijansku dramu, i Operu, i Balet.

Način na koji javno komunicira, odaje njegov komesarski mentalni sklop, isključivost, bahatost, nekompetenciju. Imbecilna odluka Marina Blaževića, njegova dramaturga i, dakako, budućeg zamjenika u riječkom HNK, da naknadno tumači već ispričan vic, odnosno predstavu, sama je po sebi skandal. No taj nije bio dovoljan. Sad je ustao i drug Frljić da me likvidira.

Pitam ovdje javno ministricu kulture dr. Andreu Zlatar: na temelju kojih kriterija će potvrditi Olivera Frljića za intendanta riječkog Hrvatskog narodnog kazališta? Koje je on to preduvjete ispunio? Je li ga odlučila amenovati nakon što je nedavno u salonu Moliere, na proslavi 50-obljetnice zagrebačkog Kerempuha, osobno demonstrirala što znači skrenuti ulijevo pa nadolje? Ili zato što ionako više nema volje, nakon izborne trakavice u zagrebačkom HNK, da se bavi više i jednim imenovanjem intendanta? Da predlože Mačka Toma, i njega bi potvrdila?

Pitam ovdje javno i zaposlenike riječkog Hrvatskog narodnog kazališta: kako oni zamišljaju svoj rad pod Oliverom Frljićem i njegovim zamjenikom Blaževićem? Što će im se dogoditi ako im se koji postupak novih šefova ne svidi? Što ako samo išta zucnu?