KOMENTAR

TVRTKO JAKOVINA O DEMIRELU Prvog pastira (polu)sekularne Turske kod nas će pamtiti kao jedinog šefa države na Tuđmanovu sprovodu

Sulejmana Demirela (1924. - 2015.) Turci su zvali ‘Otac’, a dobro ga pamtimo i u Hrvatskoj
 Josip Bistrović/Cropix

Sulejmana Demirela Turci su zvali “Baba” - “Otac”. Zvali su ga i “pastir”, aludirajući na njegovo seljačko podrijetlo. Bliskost s ruralnom Turskom, religioznost, ali ne i zadrtost, unatoč rugalicama, vjerojatno mu je pomogla da se političkoj sceni održi tako dugo. Bolje od drugih razumio je većinu Turaka. Rođen je 1924., a ukupno je sedam puta bio premijer. Od 1993. do 2000. bio je turski predsjednik. Demirel je vješto kombinirao islamske simbole i pozivao se na tradiciju, točno onoliko koliko je to u Atatürkovoj, sekularnoj Turskoj bilo zamislivo, točno onoliko koliko je praktičnom, uvijek nasmiješenom, debeljuškastom tehnokratu bilo potrebno. Dva je puta, 1971. i 1980., svrgnut u vojnom udaru, bio je zatvaran, ali se svejedno vraćao na vlast. Navodno je 11. rujna 1980., dok je razgovarao s ministrom unutarnjih poslova, telefonska linija bila prekinuta. Pogledao je kroz prozor i vidio da je zaštita uz palaču premijera zamijenjena vojnicima. “Šteta, šteta za domovinu, šteta za sve nas”, govorio je prije odlaska u zatvor. Možda mu je tada kroz glavu proletjela i rečenica koju je ponavljao kada je 1965. prvi put imenovan premijerom: “Znam da sjedim na mjestu čovjeka kojeg se vješa”. Kako je politiku ipak shvaćao vrlo pragmatično, Demirel je preživio svaku smjenu, vraćajući se uvijek jači i popularniji. Štetu je uvijek želio popravljati, osjećajući vjerojatno golemi potencijal Turaka i snagu njihova gospodarstva. Korupciju, baš kao ni njegovi prethodnici, ali i nasljednici, nije mogao efikasno suzbiti, ali to je bilo manje važno. Najvažnije je bilo biti na vlasti, pa čak i po cijenu stalne mijene nekih stavova. Kada bi ga pitali kako to može opravdavati i zašto to čini, umorno bi odgovorio: ”Jučer je bilo jučer, a danas je danas”.

Demirel je bio inženjer. U tom su ga dijelu života zvali “kraljem brana” koje je gradio. Savjetovao je i američke korporacije prije nego što je u četrdesetoj godini postao šef Stranke pravde. Za ondašnje pojmove, bio je vrlo mlad. Kako je turska vojska zabranila da se u nazivlju političkih stranaka koristi bilo što što bi podsjećalo na zabranjenu Demokratsku partiju, njegove su sljedbenike zvali “demirkrati”, mada je simbol stranke bio bijeli konj, preuzet s jedne marke viskija. Stranka je pripadala desnom centru, ali njegov je glavni interes, pa i vještina, bila u pokretanju ekonomije. Između 1960. i 1970. tursko je gospodarstvo raslo po stopi od 7%, a stanovništvo je bujalo. Nestašice su smanjene, a Turci su izlaz za višak radne snage pronašli u odlasku na privremeni rad u inozemstvo. Stotine su ih tisuća zato preplavile Njemačku, Benelux, Skandinaviju, pretvarajući se u siguran izvor prihoda, deviznih doznaka, za tursko gospodarstvo.

Mnoštvo je bilo sličnosti između Demirelove Turske i Titove Jugoslavije, pa je 1976. Tito odsjeo u vili “Šale Roz”, a osim predsjednika Fahrija Koruturka, domaćin mu je bio i premijer Sulejman Demirel. Posjet se dogodio dvije godine nakon invazije na Cipar, bio je opterećen odnosima Grčke i Turske. Grčka je, govorio je Demirel, jedini pravi vanjskopolitički problem Turske. Turska samo štiti svoju zajednicu; Grci su “lovci na otoke”, rekao je Demirel. Turci su vjerojatno mogli biti zadovoljni dojmom jugoslavenske strane, kako su u Ankari prema njima bili otvoreniji i uvjerljiviji u argumentaciji.

Još na samom početku rata u Bosni i Hercegovini Demirel je jasno poručio da će bez kolebanja i javno, “svim snagama i svim sredstvima”, njegova država pomagati Muslimanima BiH. Turska je pomagala stvarno i politički. Više je puta tražio i vojnu intervenciju protiv Vojske Republike Srpske. Imao je velik interes za Balkan, često je posjećivao Hrvatsku. Zanimanje za europski jugoistok sasvim sigurno bilo je povezano s podrijetlom. Demirelova obitelj bile su izbjeglice s Balkana. Demirel je, pisao je i Mate Granić, “bio veliki prijatelj Hrvatske”, vrlo važan u sklapanju sporazuma s Bošnjacima 1994., nakon krvavog sukoba u Bosni i Hercegovini.

U godinama kada je Hrvatska bila posve izolirana na međunarodnoj sceni, Demirel je ostao gotovo pa jedini prijatelj, a Turska jedina zemlja, gotovo pa izuzetak, s kojom su odnosi bili dobri unatoč sukobu u Bosni i međunarodnoj izolaciji. Sulejman Demirel u Zagrebu je bio 1997. Posjet se odvio uz sve državne počasti, a nije se libilo činiti i ponešto što je pristajalo državnicima autoritarnih režima više nego posjetima demokratskih državnika. “Dobro nam došli, predsjedniče Demirel” bile su jedine riječi ispisane na duplerici tadašnjeg dnevnog lista Vjesnik. Demirel je bio i prvi predsjednik neke strane države koji je govorio u Hrvatskom saboru.

Franjo Tuđman je u veljači 1999. u uzvratnom posjetu Ankari, primio počasni doktorat. Podvukao je kako je veza Hrvata koji su ulazili u osmansku službu veza dviju zemalja. U hrvatskoj je javnosti tada veliko uzbuđenje izazvala Tuđmanova teza da je ostatak vaze u Muzeju anadolskih civilizacija, koji je na sebi imao uzorak šahovnice, još jedan pokazatelj iranske teze o podrijetlu Hrvata, ali vjerojatno i osobite povezanosti sa zemljama koje su tada činile malu skupinu država s kojima su odnosi bili dobri. Tuđman je u Ankari bio posve iscrpljen, ne zbog viroze, kao što se govorilo domaćinima. Zato je u ankarskoj operi i propustio sjediti uz Demirela u svečanoj loži, mada je na pozornici nastupala Ruža Pospiš Baldani. U dijelu hrvatske političke javnosti Sulejman Demirel upamćen će ostati kao jedini šef države koji je 14. prosinca 1999. došao na pogreb Franji Tuđmanu.

Demirel je umro u 90. godini zbog komplikacija s disanjem i srcem. Više od pola stoljeća bio je dominantna figura turske politike, sedmerostruki premijer, predsjednik, ministar, postao je simbol Atatürkove Turske. Demirel je bio vrhunski pragmatičar, vlast je uvijek bila važna i bitna. Sve drugo bilo je manje važno, iako su njegovi rezultati bili brojni, a vidljivi su po Turskoj i danas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 12:08