Tri paradoksa američke politike prema Europi

Devet mjeseci nakon što je Donald Trump postao predsjednik razvidna su najmanje tri paradoksa u američkoj politici prema Europi. Oni se vrte oko transatlantske sigurnosti i institucionalne budućnosti same Europe. Rješavanje tih paradoksa, kako bi se konsolidirao transatlantski most, glavni je izazov za ostatak desetljeća.

Prvi američki paradoks se odnosi na EU. Trumpov je stav da je EU američki globalni konkurent, a ne partner. To je u najvećoj mjeri rezultat ekonomskih nacionalista koji i dalje imaju utjecaj na predsjednika i koji podupiru raspad EU i refokusiranje na bilateralne odnose. Oni na Uniju gledaju slično kao i na Kinu: rastuća ekonomska prijetnja američkim interesima. U izravnoj suprotnosti stoje atlanticisti u američkoj administraciji koji razumiju važnost EU za sprečavanje novih nacionalističkih sukoba u Europi i kao glavnog trgovinskog i investicijskog partnera Amerike. Atlanticiste bitno više od slabljenja demokratskih institucija u nekim vladajućim strankama u Europi brine labav pristup NATO-u i Rusiji. Drugi se paradoks vrti upravo oko NATO-a. Trump je, dok je bio predsjednički kandidat, Savez proglasio zastarjelim. Njegov se stav dramatično promijenio nakon što je preuzeo ured. Štoviše, administracija je poduzela korake kako bi ojačala NATO i učvrstila sigurnost Zapada. Trumpova je kritika zavela i Europljane i Ruse da vjeruju kako Bijela kuća kani raspustiti Savez i prekinuti američku predanost obrani Europe. U stvarnosti, Trumpova ozbiljna kritika NATO-a vratila je pozornost na troškove, misiju i sposobnosti Saveza. Dva ključna faktora omogućavaju Trumpu da obnovi snagu Saveza: njegova upozorenja o NATO-ovu djelovanju i njegov strateški razborit tim za nacionalnu sigurnost. Trumpov glavni revolt bio je usmjeren na one europske vlade koje ne izdvajaju dva posto BDP-a za nacionalnu obranu, unatoč zajedničkom uvjetu NATO-a.

On je zaprijetio da će obustaviti američku podršku ako se ti ciljevi ubrzo ne ispune. Ironično, čini se da su Trumpove prijetnje polučile rezultatom jer su brojne vlade Saveza, posebno one uz granicu nepredvidive Rusije, obećale da će povećati svoje troškove i pojačati vojne sposobnosti. Čak i neke zapadnoeuropske vlade rade reviziju svojih obrambenih obveza. Obrana nacionalnog suvereniteta, koju traže neke desne vlade u Srednjoj Europi, mora uključiti očuvanje nacionalne sigurnosti. To znači ubrzavanje plana za ostvarivanje NATO-ovih mjerila u troškovima za obranu i pomoć za jačanje NATO-ova istočnog boka protiv moskovskog revizionizma. Vrijeme je da se sporiji potpuno uključe u zajedničku obranu i potvrde da su susjedi na koje se može osloniti i saveznici čiji suverenitet zavređuje da ga brani Amerika. Odlučnost američke administracije da ojača NATO bila je očita u imenovanju ključnih osoba u Trumpov kabinet. Ministar obrane Jim Mattis ustvrdio je da je Savez prijeko potreban za obranu američkih nacionalnih interesa i očuvanje globalne sigurnosti. Potpredsjednik Mike Pence i državni tajnik Rex Tillerson ojačali su Mattisov položaj tako da je tradicionalni atlanticizam prevladao u Washingtonu. Tijekom iračke i afganistanske intervencije NATO je razvio protupobunjeničke sposobnosti, ali je zanemarena obrana Europe i broj američkih vojnika je drastično smanjen. Ruski napad na Ukrajinu 2014. godine skrenuo je pozornost na europsku obranu, uz rastuću tjeskobu među članicama NATO-a na prvoj liniji zbog ekspanzionizma Moskve. Trumpov tim podržava NATO-ovu Ojačanu prednju prisutnost (EFP) uz istočni bok, značajno povećanje američke potrošnje za obranu i bliskiju suradnju s europskim saveznicima predanima američkim ciljevima.

Treći američki paradoks je rusko pitanje. Trump možda i dalje izbjegava izravno kritizirati Vladimira Putina zbog bilo kakvih kostura koji bi se mogli pronaći u njegovu ormaru, ali i administracija i Kongres su zaoštrili svoju politiku prema ekspanzionističkom protivniku. Moskva se sve više boji da se Trump neće predati ni na kojem području, unatoč njegovim obećanjima iz kampanje da će raditi na bližoj suradnji s Rusijom. Primjerice, Putinovi dužnosnici osudili su politiku kojom Washington traži nuklearnu superiornost.

Kremlj tvrdi da bi obećanje Washingtona da ojača svoj nuklearni arsenal moglo pokrenuti novu utrku u naoružanju. Dodatno, Kongres je s velikom većinom glasova odobrio nove sankcije protiv Moskve zbog miješanja u američke izbore. One određuju financijske posljedice za oligarhe povezane s Kremljem, uključujući zamrzavanje njihovih bankovnih računa i zaštitne mehanizme kako predsjednik ne bi mogao jednostrano ukinuti sankcije. Iako je Bijela kuća odgodila primjenu sankcija, kongresni pritisak na administraciju polučit će rezultate. Osim toga, uz intenziviranje istrage moguće suradnje Trumpove kampanje i ruskih obavještajnih službi predsjednik će trebati pokazati da nije dužan Putinu. Unatoč početnim očekivanjima Kremlja, Trumpova Bijela kuća ne ide prema novom “resetiranju”. Mattis i ostali sigurnosni šefovi jasno su pokazali da Washington može pregovarati s Rusijom samo s pozicije moći. Smještajući američke trupe i infrastrukturu NATO-a u zemlje koje graniče s Rusijom, Washington je demonstrirao da svoje savezničke obveze shvaća ozbiljno. I kako na površinu, istragom FBI-a, izlazi razina ruskog prodora u američki politički sustav, spremnost za uzvrat Moskvi također će jačati.