Treba li policiji skidati od plaće da počne reagirati na nasilje

Vozim po Zelenom valu, u ono najgore vrijeme, kad se ljudi vraćaju s posla. Auto sa sva četiri upaljena žmigavca u desnoj traci, drugi se gužvaju, ulijeću u srednju traku, krkljanac u krkljancu. Došlo mi je milo, skoro pa nostalgija: koliko dugo to nisam vidjela?

Ti auti kojekuda ostavljeni s četiri žmigavca, to je u Zagrebu već skoro kao Krapinski pračovjek, bilo pa se spominjalo. Jednom sam ostavila auto ravno pod znakom zabrane. Platila sam to 800 kuna, za dušu me ujelo. Tko kaže da se ljudi ne mijenjaju? Kad te opali po džepu, to vam je cjeloživotno učenje. Jednom, dvaput, triput, koliko kome treba da mu sjedne gradivo.

Kao što nije problem utvrditi tko je vlasnik nepropisno parkiranog vozila, točno se zna tko je bio na dužnosti u Policijskoj upravi Zagreb u petak 15. veljače. Sve je u papirima, tko se javljao na telefon, kome taj mora prenijeti informaciju, tko odlučuje.

Otac, dva puta osuđivan zbog obiteljskog nasilja, bivši specijalac sklon alkoholu, privremeno pušten iz zatvora, mlatio je više od sat vremena 14-godišnju djevojčicu. Pobjegla je susjedima, ali ju je našao i izvukao. Da su policajci povjerovali bivšoj supruzi kad je prvi put nazvala, to se ne bi dogodilo. Pet puta ih je zvala, pet puta.

Zvali su i susjedi, tvrde više puta.

Tko je odgovoran? Netko jest, u krajnjoj liniji onaj tko je trebao policajcima dati jasne upute kako se ponašati u slučaju obiteljskog nasilja, a kako u slučaju sumnje na obiteljsko nasilje. Možda takve upute ne postoje? Onda treba odgovarati onaj tko ih je trebao napisati.

Očajna majka Edina Dedić alarmira javnost da napravimo pritisak da se promijene institucije koji bi trebale pomoći žrtvama, a ustvari štite nasilnika. Dok ih se ne opali po džepu, ništa se neće promijeniti, gorko je primijetila dugogodišnja aktivistkinja Sanja Sarnavka. Njoj se Edina obratila za pomoć jer ne zna kome drugome.

Odgovornost. Za svaki ovakav slučaj, a svako malo novine objave neki, da vam skinu 500 kuna od plaće. Evo, sud je zaključio da moj kolega Jurica Pavičić nije dobro obavio posao pa mora platiti 50.000 kuna. Recimo, da plati onaj tko je poslao ekipu za uviđaj pet dana kasnije. Svakako policajci koji su doveli nasilnika pred kuću, smijali se s njim i tek kad je užasnuta žena pozvala TV kamere, vratili ga u vozilo i stavili mu lisice.

Ne, ne bi bilo u redu da policajac grešku plati 50.000 kuna, to je užasno mnogo novca. I 500 kuna je puno. Ali neka plati. Jednom, dvaput, tri puta, koliko mu treba da nauči da to nije kolega, nego nasilnik, a nasilje ne toleriramo. Edina Dedić kaže da je spremna: ubit će je. Ionako je može ubiti samo jednom. Ali što s djecom, ne bi li država trebala zaštititi djecu?

Nije tu samo policija kriva. Centar za socijalnu skrb procijenio je da je osuđivani nasilnik idealna osoba za čuvanje djece dok je majka u bolnici, gdje su joj s karcinomom odstranili pola utrobe. Uprava zatvora ga je pustila, uostalom, on je roditelj, zakonski skrbnik. Kad sam ja bila mala, bilo je normalno da roditelji ljubav prema djeci izražavaju time što ih mlate. Danas je to, na sreću, zakonski zabranjeno. Tko se u zagrebačkom Centru za socijalnu skrb ne drži zakona, tko u upravi zatvora? Smanjite im plaću za veljaču.

Imate zaposlene psihologe, i oni će vam reći: ako je mlatio ženu, mlatit će i djecu. Neće ako je prošao temeljito višegodišnje liječenje i ostavio se alkohola. Suad Fejzić nije. Čemu nam služi država ako nije u stanju zaštititi djecu?

Mi imamo čak i ministricu za obitelj, zove se Nada Murganić. Je li obišla Edinu Dedić i njezinu djecu, je li posjetila dežurnu ekipu policije, socijalne radnike? Ova država brine se o spomeniku mrtvom čovjeku, za živu djecu nema vremena. Ako već naš premijer ima važnijeg posla od života hrvatskog djeteta, ja ću vam reći: za veljaču ne biste trebali dobiti plaću jer niste obavili svoj posao, gospođo ministrice.