Prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije imala izbora: morala je odjenuti bijelu kombinaciju. Ne zbog ljeta, vrućine, nego zbog kontinuiteta. U bijelom je bio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kad je prije 20 godina zasjeo na čelo tribine da starta prvu hrvatsku (zagrebačku) vojnu paradu, na obližnjem Jarunu. Ova, s centralnom tribinom kod dvorane Lisinski, druga je otkako je Hrvatske.
Oni koji su započeli rat, bili su doživjeli predsjednika Tuđmana, onako namrštena, pod bijelom šapkom, okićena zlatnim lovorom i operetnom titulom vrhovnik, kao nepatvorenog sljednika poglavnika Ante Pavelića. Oni pak skloniji istini, prepoznali su u njemu paradni stil i maršalsku uniformu prvog hrvatskog (doživotnog) predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Ubrzo se i svijetu pokazalo tko je bio u pravu: i Tuđman je pobijedio u oslobodilačkom ratu, i on je postao doživotni predsjednik, i on je računao i na Istok i na Zapad… A sad suza bi na oko mu kanula, jecaj se oteo iz grudi da ugleda što sam ja: vojnik sa zastavom Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije koraca u slavu hrvatskog oružja pod nogama hrvatskog vrhovništva…
Takve mi se misli pletu pod nogama u kolovoškim suncem zagrijanom novinarskom oboru na južnoj strani Vukovarske avenije, u trenucima kad je mimohod zbilja, eto, počeo mimohoditi. Prije to ga prestrašili su nas MiG-ovi u niskom preletu ponad Vukovarske. Gadan je to zvuk, stresan za vojne veterane. Na Jarunu su one "davne" 1995. tri MiG-a preletjela mnogo više i mnogo dalje pa se moglo u njima uživati. U ratu, dakle, parada nije bila šala, i nikome nije padalo na pamet da plaši ljude…
Koliko je za Tuđmana novinarima bilo bolje! Sad smo bačeni u zapećak. Vrhovništvo, ambasadori, albanski, američki, bosanski generali, drugi visoki uzvanici, daleko su, jedva ih razaznaješ. Za Tuđmana si se popeo na montažnu tribinu do njegove, igrao si se s pogledima njegovih tjelohranitelja, vidio svaki detalj dobro koliko i on, a sad si eto na susjednoj livadi, službeni ti psi ruksak onjušili, a predsjednicu jedva vidiš, malena je poput lutkice, a vojnici mimohoda ne mnogo veći od plastičnih iz Kine…
Jesam li jedini akreditirani novinar koji je pratio mimohod 1995. i sad ovaj? Zacijelo jesam. Otuda i žal. Za Tuđmana su novinari još i nešto značili, nešto su pisali što su građani čitali. Sad je sve televizija! Njihovi su ljudi raspoređeni posvuda, a nas ostale bacili su pod noge svojih zvijezda. Tu je, s tamne strane Vukovarske, sklepan studio na otvorenom, podij od dasaka, s općenitim, panoramskim pogledom na rutu mimohoda.
Na tim se daskama peku napudrane glave voditelja. Njima je svejedno što vide, intervjuiraju goste, razne umirovljenike u uniformi, i nije ih briga što mi niti vidimo videozid, niti djevojčicu koja pjeva himnu. I kako bi se tko od novinara pisanih približio ogradi uz cestu, tako bi dotrčao koji TV poslužitelj da ga makne iz kadra...
Ovaj su nas put plašili MiG-ovi, ali nisu nas zabavljale mažoretkinje. Izostavljene su iz kolone. To je vjerojatno ustupak feministicama. Uostalom, predsjednica ih vjerojatno ne bi dopustila. Sad je vrijeme rodne ravnopravnosti. Zato su možda u uvertiri parade među povijesnim postrojbama (među kojima nije bilo ni partizana ni domobrana) stupale nekakve nove cure, mislim iz Čakovca, u dugim raskošnim suknjama, opremljene jako, jako dugim mačevima.
A tehnika, što da se priča. Godine 1995. mogao sam izbliza, s pet metara, odozgo, svjedočiti kako ispod nas prolazi jedna golema drvena maketa - tobože strašna raketa, a sad mi akreditacija nije omogućila ni da se na pedeset metara približim njemačkoj haubici koja bi se doista mogla čuti u Beogradu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....