TOMISLAV ČADEŽ Djed Mraz, Rudolf, Đuro i još šestorica papkara nemaju izbora. Ako krenu prema Hrvatskoj, posvuda će ih dočekati žica

Postoji li Djed Mraz ozbiljno je pitanje za petogodišnjakinju ili šestogodišnjaka. Možemo ga zvati i Djed Božićnjak, pa čak i Djed Mrazičnjak, zašto ne. Kako bilo, iz perspektive dječje, ove se godine našao u nevolji, barem kad je Hrvatska posrijedi, s kakvom se nikad dosad nije suočio. Naime, ako postoji, a svi crtići, holivudski filmovi i reklame tvrde da je živ i zdrav, kako će ući u Hrvatsku? Poznato je, njegova je domovina Laponija, navodno živi s Bakom Mrazicom, ljubaznom gospođom, uzgaja sobove i posjeduje goleme, čvrste saonice. Određene dionice prevaljuje zrakom, koliko već sob Rudolf i ostali izdrže. Redovito napola lipsaju do Alpa i Karpata. Jedva ih prelete upregnuti u masivne saonice pretrpane šarenim paketima pa dalje, na istok, jug, nastavljaju tlom. Ovoga Božića to međutim neće biti moguće. Čelična žica načičkana žiletima ne bira prijatelja a ne bira, dakako, ni neprijatelja. Njoj su svi isti.

Jedna Marta, petogodišnjakinja sa Sutle (doduše, vijest je nepotvrđena), javila je baki u Karlovac da je Rudolf ranjen i da je Djedica odustao od forsiranja rijeke. Baku sam susreo na tržnici pa je tako ova (doduše nepotvrđena) vijest stigla i do mene a tako i u novine. Doduše, kaže, unuka joj je povjerila kako nije sigurna da je krvav trag u lišću baš Rudolfov. Izjavila je da je možda posrijedi i Đuro, sob obično upregnut do Rudolfa, od kojeg se razlikuje tek neznatno: Rudolf ima žutu mrlju na lijevom a Đuro na desnom prednjem papku. To joj je objasnio njezin stariji brat Marko, koji o sobovima i njihovim tajnama zna još mnogo toga. Djevojčica je užasnuta. Uvjerena je da ovaj Božić od darova neće biti ništa. Čak niti snijeg neće pasti.

Gledano iz perspektive dječje, na pomolu je katastrofa. Apokalipsa. Božić bez darova nije Božić. Kaže gospođa, baka Martina i Markova, da se istina od djeteta teško može skriti. Mala prati televiziju. Tako je doznala da Djed Mraz, Rudolf, Đuro i još šestorica hrabrih papkara nemaju izbor. Ako zakrenu saonice prema Mađarskoj, opet će ih dočekati žica. Nema šanse da je prijeđu sve do kraja svijeta i Crnog mora. Ako se pak upute prema Italiji, nema šanse da je prijeđu sve do kraja svijeta i Jadranskog mora.

Dijete je u šoku. Poslije je zaplakalo. Čulo je razgovor na TV-u: stotinu Rudolfovih družica i drugova već je iskrvarilo na žici. Ta nije Rudolf lud da i sam plati glavom. Djedica to uostalom nikad ne bi dopustio. Čemu da riskira? Zar su važniji šareni paketi od života jednog Rudolfa? Nisu! Uostalom, koje bi dijete htjelo zaklati Rudolfa u zamjenu za čokoladu i knjigu?

Gledano iz perspektive dječje, Hrvatska je odvojena od cijelog svijeta gadnom zaprekom koja će svima odnijeti božićnu toplinu.

Tko je dakle ukrao Božić? Kako se cijela situacija čini nama, odraslima? Je li baš toliko dramatično kako djeca tvrde da jest? Dijete će reći i ono o čemu se odrastao čovjek ne usudi niti razmišljati. Djeca su nemilosrdna kad je posrijedi istina! Doduše, lako ih možeš prevariti, ali samo jednom!

Gledano dakle iz perspektive dječje, Hrvatska je sad, pred Božić, najgore mjesto na svijetu! Gledano pak iz perspektive odrasle, Hrvatska je članica Europske unije, genijalne zajednice ravnopravnih država, u sklopu koje svi imaju ista prava, sanjaju iste snove i gaje iste običaje. Osim te, je li, sitnice, koja djeci kvari blagdane, a odrasli je, zapravo, i ne fermaju.

Pisao sam nedavno u ovoj rubrici o Sloveniji i Hrvatskoj, Slovencima i Hrvatima, kao jedina dva europska naroda koji baš nikad, ali niti na pet minuta, nisu zaratili. Nikad, ali baš nikad u povijesti, između Slovenije i Hrvatske nije postojala fizička barijera. A kamo li kilometri i kilometri žičanih spirala koji će vam odsjeći prste, razderati dlanove, iscuriti oči.

Ako zanemarimo pokoju čarku otprilike hiljadu godina, zatim Josipa bana Jelačića prije sto pedeset i njegov kratak pohod po Ugarskoj (smandrljao im je tek jednu oveću tvrđu) te jednako skroman mađarski revanš 1941., ratovali nikad nisu Hrvati niti s Mađarima. Gotovo tisuću godina živjeli su s njima u zajedničkoj državi, u stvarnosti zajednici mnogo labavijoj nego što je to Europska unija. Pacta conventa s Mađarima (prijevod s latinskoga: dogovoreni sporazumi) propisivala je, ne bi čovjek vjerovao, da se ni jedan Mađar ne smije naseliti na hrvatskom tlu mimo dopuštenja lokalnih plemića, plemenitaša i čak, što se kaže, običnog hrvatskog čovjeka. A sad, kad bilo koji Mađar, Slovenac ili Estonac, može u Hrvatskoj što hoće i kad hoće, ne samo doseliti se, nego i kupiti cijeli otok ako poželi, a kamo li, primjerice, cijelu naftnu industriju skupa s trgovinom, između nas i njih razvučena je žica.

Gledano iz perspektive odrasle, Hrvatska će dakle dočekati ovaj Božić ograđena poput koncentracijskog logora. Kako bi nam tek bilo da nismo ravnopravni članovi ravnopravne zajednice europskih država?

Pokušajte dakle djetetu, bilo kojem, objasniti da je tako kako jest: ući u Europsku uniju za Hrvatsku znači da smo ušli u žicu prema kojoj je ona bodljikava tek igračka. U kakvoj to laži, zapravo, živimo? Ovoliko nas nisu lagali niti za Jugoslavije. U toj također ravnopravnoj zajednici “naroda i narodnosti” bilo je dovoljno naglasiti da si iz Hrvatske pa da završiš u žici.

Po čemu se sad naša situacija razlikuje? Ni tad nije baš bilo uputno javno iznijeti činjenicu da smo svi jednaki ali i da su neki “jednakiji”.

Čista Orwellova božićna bajka. Kako onda, tako i sad. Barem kad je Hrvatska posrijedi. Bratstvo i jedinstvo u praksi. Zapravo je sad, u neku ruku, i gore. Za Jugoslavije si možda morao glumiti da smo svi ravnopravni. Ali barem se znalo da je posrijedi gluma. Sad ni ona nije dopuštena.

Stoga nema druge do da se vratimo dječjoj perspektivi. Jedino gledano iz nje, istinu ćemo vidjeti u, što se kaže, punoj perspektivi. A ona otkriva sljedeće: naše su granice okićene lešinama nesretnih preživača i samo je pitanje vremena kad će osvanuti nakićene leševima nesretnih ljudi.