NEDJELJNA CENTRIFUGA

TOMISLAV ČADEŽ: ‘Hrvatska na tanjuru, Slovenija u čaši’. Od svih imbecilnih slogana kojim se ova država kitila ovaj je najgluplji

 Bruno Konjević/CROPIX

Scenaristi okupljeni u Hollywoodu zapravo su blagi u svojim imperijalističkim maštarijama. Kad požele dočarati kakvu egzotičnu evropsku državicu, najčešće zamisle brkate tipove u volgama i ladama, šutljive, neobrijane i još kakvog zlog generala, pljunutog Radu Šerbedžiju. Ulice su mračne, šmugne pokoja baba zabrađena maramom i tako to. Ništa specijalno. Očigledno pretjerivanje, ali umjereno. U komediji se klone i takvih prikaza. Politička korektnost tu je jača. Ni Borata ne bi Ameri vidjeli da ih u tu hudu zmešanciju nisu uvukli Englezi. Bilo kako bilo, nikome u Hollywoodu ne pada na pamet da, primjerice, zamisli radnju novog nastavka “Glup i gluplji” u Hrvatskoj. S tim da bi Lloyd i Harry bili izabrani da osmisle predizbornu kampanju Karmarku. Zaplet bi se pokrenuo jednostavno: Milanović ih želi pridobiti za svoju kampanju. Još se uokolo mota jedan psihijatar koji dvojac pakleno usmjerava na svoj mlin.

Ili, recimo, da se u najvećoj tvornici snova na svijetu snimi komedija Doživljaji družbe Joea Bidena. Oni dakle slijeću Air Forceom 2 u egzotično mladu državicu na obodu evropskom, koju su prije koje desetljeće, sad se više točno Joe ne sjeća, prvo htjeli abortirati, a zatim su ipak asistirali pri njezinu porodu. Kako bilo, neki čudak s lentom je bučio, neko oružje se lifralo.

Joeu i sviti otvorio se sad pred očima svijet kakvog prije nikad nisu vidjeli u filmovima. Malešan aerodrom samo za njih, koji su cijeli zauzeli, a zatim ubav gradić u daljini. Na njegovim prilazima krasna tvrđa, kao da vječno čuva cijelu tu ravnicu podno nekakvog brda: američka ambasada. Nigdje žive duše. Tek pokoji američki snajperist iza dimnjaka viri. U koloni od osamsto osamdeset i osam američkih limuzina Joe Biden ulazi u grad, čini se posve napušten. Gdjegdje grozd uniformiranih domorodaca, valjda najboljih u struci, probranih da svjedoče uživo kakvu zapravo zaštitu uživa američki potpredsjednik.

Među njima poskakuju američki tajni agenti svih rednih brojeva. Poslije se zaputio u jedan šumarak, gdje je doživio šok: oglasio se hudi paun u predsjedničinu vrtu. Krik! Predsjednica, krasotica, utješio se u njezinu zagrljaju a i paun je preživio. Joe Biden je u međuvremenu gotovo zaboravio kako se zove državica koju ova krasotica predstavlja, a nije se mogao sjetiti ni koga bi predstavljali ostali uzvanici. Neke je ipak kužio, ali bili su tu i kojekakvi tipovi iz Bosne, od kojih je svaki za sebe tvrdio da je predsjednik.

Srećom, poslužen je ručak koji ga je smjesta vratio u nadrealnu realnost trenutka. Naime, počastili su ga menijem pod naslovom “Hrvatska na tanjuru, Slovenija u čaši”. To je to! Ali, zar nisu malo pretjerali u servilnosti, ti Hrvati? Dobro, servirali su nam se, čovjek bi gotovo rekao prostrli se pred nama, grad ispraznili, paunove pohvatali, predsjednicu izabrali, ali ovo je ipak pretjerivanje. Slovenija je očito ona susjedna državica, čiju granicu lako dosegneš romobilom i koja zbilja kao da bi cijela u čašu stala. Bura u čaši vode, zar ne glasi tako ovdašnja izreka? Baš su simpatični ti Hrvati, ali da su toliko napredni, to nitko nije mogao niti pomisliti. Nisam, brate, znao da su oni izmislili mousse od kestena! Čovjek bi rekao da Francuzi već dulje vrijeme kradu riječi od Hrvata, isto onako kako su im ukrali kravatu! A tek rižoto od škampa, tko bi rekao da su ga svijetu darovali Hrvati?! Poslužena je i riba. Hrvatska riba u hrvatskom tanjuru s Hrvatskom na tanjuru.

Koliko god je predsjednica genijalna, toliko je premijer namćorast. Zašto se njih dvoje toliko ne vole? Mora da je posrijedi neka sapunica, nešto privatno jer oboje misle i govore isto – američki engleski. Kako je moguće da su ovi kuhari i kulinari još do jučer ratovali, pita se za sebe američki potpredsjednik. Zemljica konobara i konobarenja u susjedstvu zemljice vinopija i romobila. A ovi što su se digli protiv njih, još dalje na istoku, isto nose zgužvana odijela, toče rakiju i jedu sol, svi se međusobno razumiju i nitko ni s kim ne razgovara. Zato i nema druge do napisati im vodič: popis obaveza koje moraju ispuniti ako žele i dalje dočekivati američkog potpredsjednika.

Od svih imbecilnih slogana i, da tako kažem, marketinških doskočica, kojim se ova država kitila, službeno ili neslužbeno, ovaj je bez premca najgluplji. Hrvatsku na tanjuru nije se usudio ponuditi čak niti legendarni Niko Bulić, vječiti direktor ili faktotum Hrvatske turističke zajednice i ministar turizma, koji je još sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća nastojao kao službeni slogan promovirati sintagmu “Hrvatska, raj na zemlji”. Jedino je bilo nezgodno to što je slogan smislila njegova supruga, skrivena iza djevojačkog prezimena. Ali Niku Bulića kreativnost nikad nije napustila niti ga je napustio entuzijazam. Progurao je slogan “Mala zemlja za veliki odmor”, koji se koristio do 2001., a otad do 2015. slogan “Mediteran kakav je nekad bio”.

Znači, nešto zaostalo. Od ove, eto, godine Republika Hrvatska ulaže službeno novac u službenu promociju svoga novog slogana: “Hrvatska. Puna života.” Među evropskim državama pučanstvo najbrže gubi, uz Bugarsku, BiH i Srbiju, upravo Hrvatska. Naši gradići jezivo su pusti, a gužva je jedino na grobljima. Za Dan mrtvih i inače. Ali čak i ta šarena laža donekle funkcionira upravo stoga što je šarena i što je neistinita. A slogan “Hrvatska na tanjuru” funkcionira upravo utoliko ukoliko je istinit. A izgleda da jest. Toliko da onaj koji ga je smislio nije niti pomislio na tu njegovu najjednostavniju konotaciju.

Jedino što u svemu tome veseli jest pomisao da smo toliko neznačajni, naivni, prozirni i malobrojni da nas nitko ne uzima ozbiljno, pa ako i izbije nekakav veći rat, nas će zaboraviti ili će, u prolazu, štogod čalabrcnuti s našeg tanjura i produžiti na glavnu gozbu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:06