Tko voli životinje, nema više obavezu podnositi ljude

Ispod krvavih fotografija s najnovijega terorističkog napada, opremljenih senzacionalističkim naslovom koji čitatelju i surferu po smetljištu hrvatskih informativnih portala prijeti da će mu teroristi koliko večeras pokucati na kućna vrata pa neka im ne otvara, ispod izvještaja s posljednje sjednice Vlade i fotografije na kojoj se vidi kako ministar industrije kopa nos i ispod naručene kampanje protiv najveće opozicijske partije i njezina smušenog vođe, a iznad svega drugog čega se može naći na ovim strašnim mjestima za dezinformiranje i zabavu javnosti, zatekla se rubrika s pesekima, macama i ponekim snježnobijelim janjetom. To je ono mjesto na kojemu, prema lokalnoj strategiji infotimenta, zasnovanoj na najvećim dosezima globalnog idiotizma, mržnja, strah i antipatija - kao duhovni i intelektualni temelji virtualnih i papirnatih tabloida - prelaze u empatiju i dragost, u milinu i užitak konzumentov u vlastitoj dobroti, emocionalnoj ispravnosti i moralnosti. Jer tko se ne bi osjetio dobrim i ispravnim dok gleda mladunca njemačkog ovčara kako se u tobože amaterskom videouratku sapliće o vlastite prevelike šape dok po livadi jurca za svojim najboljim prijateljem: tek ispiljenim nojem, mačićem ili crnčićem spašenim iz Burkine Faso, te najsiromašnije zemlje svijeta? Taj pasji i mačji videosvijet najstrašniji je emocionalni i estetski kič kojemu je nemoguće odoljeti. Kao što je kiču općenito nemoguće odoljeti.

Na otvorenim Facebook profilima i stranicama, koje vrijedno ispunjavaju građani i građanke svijeta, ujedinjeni zajedničkom platformom i potrebom da svoj unutrašnji otpad istresu pred oči svijeta, na onom malom odsječku društvenomrežnog kosmosa koji zauzimaju govornici svih naših jezika i srodnih im jezika Balkana i istočne Europe, traje beskrajna i nedovršiva kampanja protiv sirijskih i svih drugih izbjeglica, protiv muslimana i islama, homoseksualaca, crnaca, Židova i ostale manjinske čeljadi. Iz ljudi progovara strah, ali i potreba da se pojednostavi svijet u kojemu živimo. Ta potreba kratko bi se i precizno mogla nazvati potrebom za fašizmom. Mnogo je jednostavnije, a samim tim i ljudskije - jer čovjek je biće linije manjeg otpora - izbjeglički problem u svojoj glavi rješavati tako da odlučiš u svim izbjeglicama vidjeti zlo i prijetnju, nego ljude različite, ovakve i onakve, dobre i loše, prijatelje i neprijatelje, one kojima treba pomoći i one od kojih treba pobjeći… Kao što je i Europljanima tridesetih godina prošlog stoljeća bilo lakše u Židovima vidjeti samo Židove.

Ali ispod najzagriženijih objava tih Facebook križara, onih koji će vam nuditi i Protokole sionskih mudraca kao objašnjenje onoga što se u današnjem svijetu zbiva, ispod prijedloga da se svi poubijaju svi muslimani, komunisti, Srbi i Rusi, a onda i svi pederi i lezbijke, najednom ćete naići na onaj isti video s malenim njemačkim ovčarom, koji se sapliće po livadi dok ganja tek ispiljenog noja, mačića ili crnčića iz Burkine Faso, koji je naš ganuti hejter odlučio podijeliti s gradom i svijetom. A ispod videa i objave u kojim poziva na pomoć i spas azila za napuštene životinje. Slijedi fotografija nepodnošljivo dragog mješanca, koji nas gleda svojim dubokim tužnim očima - i preko nje natpis: ako me ne spasite danas, sutra ću biti uspavan!

O čemu se tu radi? I odakle tolika i takva nježnost prema psima i mačkama u onih koji ne osjećaju baš nikakvu nježnost prema ljudima i ljudskim mladuncima - ako su krive vjere, boje kože ili nacije? Odatle što ljudi žele biti mekog srca i žele biti dobri, pogotovu u onome od čega ne mogu imati štete i od čega ne strahuju. To je ono što su prepoznali naši portali kada su odmah ispod scena krvi, mržnje i prezira, kojim hrane javnost i sudjeluju u formiranju većinskih političkih i svjetonazorskih stavova, stavili videoradove s pesekima i macama, a onda i srceparajuće scene iz azila za napuštene životinje. Psi i mace trebaju uspostaviti ravnotežu s izbjeglim narodima Istoka, sa Židovima, Srbima i pederima, s Drugima općenito. I oni to, ni krivi ni dužni, čine.

Nekad se, još u ona nevina vremena prije interneta, govorilo ovako: “Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude!” Tako bi se otpisivalo ljude koji su zazirali od domaćih ljubimaca, pogotovu pasa. A zazirali su, gotovo u pravilu, zato što ih je u djetinjstvu ugrizao - pas. Pa bi strahovali od cijeloga pasjeg roda onako kako njihova subraća u kolektivnim strahovima danas strahuju od čitavih naroda. Istina, malo tko bi se mogao potužiti da ga je ujeo Sirijac dok je bio mali, ali u osnovi oba straha potreba je za pojednostavljivanjem stvari. Lakše je ne misliti da pasa ima ovakvih i onakvih. Kao i ljudi. Iako su psi u principu ljubazniji od ljudi.

Poslovice i uzrečice su verbalne alatke kojima se pojednostavljuje put do istine. Zato je obično u poslovicu upisana neka prijesna laž. Možda je, naime, ponekad i istina da onaj tko ne voli životinje ne voli ni ljude. Ali nije istina da onaj tko voli životinje voli i ljude. Eto, na primjer, Adolf Hitler. Taj je baš jako volio pse. I što onda? Pa ništa. Upravo o tome i jest riječ. Oni slatki videoradovi s kućnim ljubimcima indikacija su svijeta koji je izgubio razum i mjeru. Tko voli životinje, nema više nikakvu obavezu da voli ljude.

Prvih se proljetnih dana 2017. na portalima u Bosni i Hercegovini pojavila jedna zanimljiva vijest. Objavio ju je, distribuirao preko svoga Facebook profila sarajevski taksist, a očito i aktivist za životinjska prava, Fahrudin Bravo. Priča govori o bezimenoj kujici, lutalici sa sarajevskih ulica, koju su neki dobri ljudi spasili iz azila - a ustvari iz šinteraja - i našli joj udomljenje u Češkoj. Tamo je dobila ime, zove se Jessie, prošla obuku za pse pomagače, i pokazala se kao neobično inteligentan i miran pas, idealan za rad i druženje s djecom s posebnim potrebama. Dobila je osobnu iskaznicu, na kojoj uz fotografiju i ime piše - “Plemeno - križenec Bosna”.

Ganuti taksist, pola u šali, a pola u onoj najzbiljskijoj zbilji, tako da se nikako ne može znati što tu preteže, kaže: “Eeee, Bosno moja, vi se ovakvih bića stidite i ubijate ih svakodnevno! A ta ista bića su naši najbolji ambasadori po svijetu!” Ono što je u te dvije njegove rečenice, u dva uskličnika, i tačno i moćno sadržano je u neobično upotrijebljenoj frazi iz novinsko-domoljubne frazeologije. U pravilu se govori da su sportaši naši najbolji ambasadori u svijetu. Tako se govori u svim kulturno inferiornim i zaostalim zemljama Balkana, a možda i šire, diljem postkomunističke Europe. Bosna nema velike sportske šampione, jer nema države koja bi ulagala u sport i od gombanja i loptanja stvarala smisao kolektivnog postojanja. Ali Bosna, eto, ima pse lutalice. Sarajevo je, možda, grad s najvećim brojem pasa lutalica po glavi dvonožnog stanovnika.

Jessie ne brine ljudske brige. Nije ograničena domovinom. Njezina je domovina cijeli svijet. Život na sarajevskim ulicama se očito nije utisnuo u nju. Nije istraumatizirana ni frustrirana. Dobra je i mirna, kao da je rasla među dobrim i blagim ljudima, sve samim pasoljupcima. A naravno da nije. Tukli su je, ali to na nju nije ostavilo posljedice. I još su je potvorili da je “agresivan pas i prenosnik zaraznih bolesti”, pa je zato i strpana u azil. Za razliku od tolikih pasa i ljudi, Jessie nije prihvatila ulogu žrtve. Njezin će mir djeci u Češkoj donositi mir.

Tako to zvuči kada se pseća egzistencija prevede na metaforiku ljudskoga života, na ono o čemu razmišljamo, čime se opterećujemo i od čega živimo. I to je u redu, dok god ne počnemo manipulirati psima, tako da od njih tražimo i dobivamo uvjerenja da smo bolji i ispravniji nego što zaista jesmo.