Tko je izgubio Tursku?

Nakon što je ustanovio da je pobijedio na referendumu, Recep Tayyip Erdoğan otišao je u Osvajačevu džamiju (Fatih camii) i pomolio se u turbetu Mehmeda II. Premda je Mehmed II. bio tek dvadesetijednogodišnjak kad je osvojio Carigrad, on je za razliku od triput starijeg Erdoğana bio svjestan prolaznosti svake zemaljske vlasti. Po predaji, kad je ušao u carski dvorac Bukeleon, Osvajač je izgovorio Sadijev dvostih: "Pauk plete zavjese u palači cezara, a sova najavljuje stražu u Afrasiabovim tornjevima." Nesretna je okolnost što prolaznost nije u Erdoğanovu središtu pažnje, premda je ovo pravi trenutak za zrelo razmišljanje o tomu što je u Turskoj dobiveno i izgubljeno tijekom proteklih osamnaest mjeseci Erdoğanove ofenzive.

Nakon drugih općih izbora u studenome 2015., Erdoğanova je Stranka pravde i razvoja (AKP) povratila parlamentarnu većinu. Opozicija je bila zbijena na okrajke turskog prostora - kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) u Traciji i na egejskoj obali sa središtem u Izmiru, a ljevičarska (kurdska?) Demokratska partija narodâ (HDP) na jugoistoku, u istočnoj i jugoistočnoj Anatoliji. U međuvremenu, nakon što je Erdoğan izvršio pritisak na EU koristeći izbjegličku krizu, koju je dobrim dijelom i proizveo, došlo je do pokušaja krajnje amaterskog vojnog udara (srpanj 2016.) te do Erdoğanova protuudara na suparničku frakciju islamističkih gülenista, ali općenito na opoziciju. Otpušteno je oko 130.000 državnih službenika, a uhićeno više od 45.000 vojnika, policajaca, učitelja, političara i novinara. Među 151 utamničenih novinara je glavni urednik i još deset djelatnika dnevnika Cumhuriyet, glavnog oporbenog dnevnika. Jedan od njih, Kadri Gürsel, optužen je za terorizam jer je kritizirao Erdoğana i AKP (The New York Times, 16. i 21. ožujka; www.ipi.media, 27. siječnja).

Danas, nakon devet mjeseci Erdoğanova monologa, hirovitih napada na SAD i EU, obnove dosta nepouzdanih odnosa s Rusijom, nastavka rata protiv Kurda u Siriji, povratka terorističkih napada u samoj Turskoj, Erdoğan slavi "da" glasove na referendumu što će mu dati autokratske ovlasti. Riječ je zapravo o tankoj većini od 51,41 posto glasova. "Ne" glasovi prevagnuli su duž cijele egejske i sredozemne obale od pokrajine Çanakkale, na obje strane Dardanela, do Hataya i Antiohije (Antakya). Prevagnuli su i u europskoj Turskoj te na istoku i jugoistoku, ali i u pokrajinama Ankara, Eskişehir i Bilecik.

Prvi put nakon dvadeset godina Erdoğan je izgubio Istanbul, gdje je od 1994. do 1998. bio gradonačelnik i u koji je uložio silna državna proračunska sredstva. Izgubio je i Ankaru i Izmir. Izgubio je srednju klasu, koja se digla zahvaljujući tržišnom gospodarstvu što su promicali upravo Erdoğan i njegovi islamistički prethodnici (od Necmettina Erbakana nadalje). Središta opozicije bila su u pokrajinama Tunceli (80,41% "ne"), Şırnak (71,70), Kırklareli (71,33), Muğla (69,30), Izmir (68,80), Hakkâri (67,58), Diyarbakır (67,57) i Iğdır (65,20), gotovo sve na obalama ili krajnjem istoku zemlje. Jednako zanimljivo, najveći postoci "da" glasova došli su iz vrlo konzervativne unutrašnjosti Anatolije, iz pokrajina poput Konye, Aksaraya, Sivasa, Erzuruma i Rize.

Posve je jasno da je Erdoğanovo razdoblje vrijeme polarizacije, što samo po sebi ne mora biti novost u zemlji poznatoj po kriznim razdobljima i čestim vojnim intervencijama. Novost je, međutim, što je Erdoğan otvorio krizu same države, koja postupno okreće leđa Zapadu i republikanskom ustroju, izravno vezanom uz utemeljitelja republike, Mustafu Kemala Atatürka.

Na djelu je paradoks. Premda je Turska od 1946. bila poznata po slobodnim i višestranačkim izborima, teško je prepoznati zapadnu liberalnu demokraciju u turskom političkom modelu, koji je uvjetovan nizom ustavnih ograničenja što su nametnuli političari u vojnoj uniformi. Kolikogod Erdoğan djelovao kao diktator, pogrešno ga je upoređivati s raznim personalističkim caudillosima, posebno s onima na Bliskom istoku.

On je među konzervativnim vjernicima popularan zato što im je donio slobodu - građanska prava i mogućnost sudjelovanja u javnom životu, koja su im kemalisti sustavno oduzimali, premda se nisu libili od zloporabe vjerskih osjećaja u prilog vlastite političke agende. Čak nije točno da je Erdoğan posebno oduran za 15 milijuna turskih Kurda, koji uglavnom predstavljaju pouzdanu bazu AKP-a. Mehmet Şimşek, zamjenik predsjednika vlade i bivši ministar financija, pripadnik je kurdske manjine (The Washington Post, 18. ožujka).

Odstupanje od kemalizma ima i svoju stratešku stranu, vezanu uz uzmicanje Obamine administracije na arapskom Istoku. Iran i Rusija ubacili su se u ispražnjeni prostor i nametnuli nove izazove u politički nesređene sunijske zemlje. U tim okolnostima pretjerano "civiliziranje" turskih saveznika nije se pokazalo preporučljivim. To se radi tamo gdje uglavnom i nije potrebno, posebno u manjim istočnoeuropskim zemljama.

Tko je, dakle, izgubio Tursku? Nasrtljivi zapadni sekularisti, koji u muslimanskom svijetu vide samo mračnjaštvo i neznanje, morali bi se suočiti s činjenicom da su središnje islamske zemlje redovito bivale zakočene u svojim prosvjetiteljskim naporima kao posljedica naleta zapadne prevlasti. Britanska okupacija 1882. prekinula je pravac razvoja prema parlamentarizmu u Egiptu, a nakon Perzijske ustavne revolucije (Mašrutijat, 1904.) i Mladoturske revolucije (1908.) došlo je do ruske okupacije Tabriza (1911.) i Prvog svjetskog rata, s podjelom otomanskih arapskih posjeda u anglo-francuske mandate.

Unatoč takvom stanju, Turska i Iran prošle su proces silovite vesternizacije, ali nipošto po liberalnom modelu. Mussolini je ostavio uvjerljiviji dojam (v. Christopher de Bellaigue, The Spectator, 25. veljače). Danas se isti ciklus ponavlja, u nešto izmijenjenom ključu, dobrim dijelom kao rezultat dekadencije zapadne kulture i posrnuća liberalne demokracije.

Kad je 1930. godine Bogdan Radica posjetio Ankaru, našao je mnogo toga što ga je podsjećalo na fašizam: "Kemal je u svojoj imperatorskoj osamljenosti, koju čuva cijela svita obožavatelja i gardista - odjevenih u običnom crnom građanskom odijelu - ispovijedao pomankanje unutarne snage i intimne duboke duhovne inspiracije, što se očekuje od ovakve pojave koja ima ambicije i volje da pomiče osnovama kolektiva. A ta ista izdaja pomanjkanja i biti osjeća se i u namještenoj figuri Benita Mussolinija".

Ruşen Eşref Ünaydın, pjesnik, diplomat, tajnik Kemalove Velike narodne skupštine, Radici je 1931. u Istanbulu povjerio svoja razmišljanja o kemalizmu: "Pa ma što god se zbilo i kolikogod se naša revolucija razvijala, mi smo svijesni činjenice, da smo ipak spasili ono, što se dalo spasiti od osmanstva, od naše rase, i da ćemo se održati do konca vjekova na Bosporu, na moreuzima, na Zlatnom Rogu [...]. Naša je generacija ispunila ono, što se moglo očekivati. Možda izgledamo i pomalo smiješni u frakovima, bez brkova i bez brada, oponašajući Zapad, ali nitko nas više ne će pokušati potjerati s naše zemlje, iščupati nam korijenje, koje je naše i na koje imamo pravo.

Džamije ćemo pretvoriti u muzeje, skupa sa Svetom Sofijom, umjesto njih izgradit ćemo škole, sveučilišta, bolnice i moderne ustanove, i na ruševinama slavne prošlosti izgradit ćemo slavniju današnjicu i još slavniju budućnost" (Bogdan Radica, Sredozemi povratak, str. 247, 269.).

Možda su Erdoğanove vrijednosti u sukobu s onima Kemala Atatürka, ali metode su im iste. Nešto slično može se tvrditi i za Erdoğanove naputke Turcima: "Napravite ne troje, nego petoro djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor nepravdama što su vam nanesene" (The New York Times, 18. ožujka). Turska ne odustaje od modernizacije, ali ni od ojađenosti Zapadom. Duboko razočarana u Europu i Zapad, ona je, između kemalizma i erdoğanizma, "samo" podijeljena oko modela modernizacije.