MLADA MAJKA

TEŠKI DANI JELENE VELJAČE Na rubu sam živčanog sloma, ne mogu si oprostiti što ostavljam svoju nasmijanu curicu i odlazim na posao...

 Marko Miščević / EPH

Znala sam za grižnju savjesti. Znala sam za osjećaj krivnje. No, nisam znala da je posve nemoguće izbjeći te dvije zamke “modernog” majčinstva. O Bože, kako mrzim tu riječ “moderno”. Ona, naime, u sebi ima isti korijen kao i riječ “pomodarstvo”, i mnogi će konzervativni kritičari žena koje se nakon poroda odlučuju vratiti na posao reći da je taj način života doista takav - pomodan. Pomodno je nešto s negativnim predznakom, nešto trendovski ali isprazno. Ali u takvom načinu majčinstva nema ničega glamuroznog, vjerujte mi. Prije nego što sam postala majka, da, potajno sam se divila ženama koje su se u parlament vraćale nekoliko tjedana nakon poroda, s djetetom na sisi, s djetetom u marami, s djetetom u rukama. Divila sam im se, naravno, jer sam imala dosta dobru intuiciju o tome kako ću i sama jednog dana voziti dijete usred vjetrovitog dana na posao, i moliti da mi se u ured, uz monitor na kojem pravim live stream snimanja, unese i kinderbet. Divila sam se i samohranim majkama koje su kombinirale posao i majčinstvo same ili uz plaćenu pomoć.

Divila sam se, i naglas na večerama u centru grada, izgovarala kako će upravo to biti moj izbor - raditi uz bebu! Danas, petnaest tjedana nakon što su mi u ruke tutnuli malu štrucu koju smo nazvali Lena, ne mogu uopće pojmiti kako je J. K. Rowling napisala “Harryja Pottera” u londonskim kafićima dok je njezin sin spavao u kolicima. Ja nisam u stanju napisati ovu kolumnu ako Lena ne ode u šetnju s tatom. Osim toga, Lena ne spava po danu. Ni u kolicima, ni izvan njih. Jedan dio mog razuma šapuće mi: sve se može, sve se preživi, sve se nekako organizira, ali onaj iscrpljeni dio žene koja je nekidan paralelno s pretprodukcijom ogromnog projekta dobila tešku migrenu i uspavljivala bebu, frapirano decidirano tvrdi - nemoguće je! Jednom mi je davno moja prijateljica Lisa, koja već ima dvoje odrasle djece, govorila kako bih se trebala čuvati glamuralizacije majki koje rade. Mislila sam, prilično strastveno - ali to je njihovo pravo. Njihov odabir! (A potajno sam u sebi mislila da je Lisa staromodna i kako brani svoje odabire jer je i ona sama stopirala svoju karijeru - Lisa je novinarka - da bi šest godina bila “samo” mama. Lisa je tvrdila da je to što govori suština feminizma - da žene imaju pravo biti “samo” majke, i da to nije “samo”, a ja sam se žestila i govorila: Ali ti tako proklinješ žene koje rade uz djecu! To je nepošteno! Ključ feminizma je u tome da mi imamo pravo nastaviti sa svojim životom i uz djecu!) I jeste, nastavljala bi Lisa, ali postavljanjem tog modela na pijedestal uspješnosti zapravo ukidamo majčinstvu ljepotu koju ono ima bez toga da žena MORA bilo što drugo raditi do - biti majka.

Objasnit ću vam zašto sam bila tako, možda slijepo, silno u obrani mama koje, poput Amerikanki, ostavljaju djecu u jaslicama nakon tri mjeseca i odlaze na posao. Neobično je teško u današnjem društvu pobjeći od kulta materinstva koji me plaši čak i više otkad sam i sama mama.

Postoji, naime, ta jedna izuzetno jaka struja koja pokušava majke vratiti na one Donne koje su u pećini rađale jedno za drugim, vezale ih oko sebe dok bi s onima koji su prohodali brala bobice i gola plesala pod slapovima slaveći dolazak proljeća. S djetetom morate spavati dok ono ne poželi izaći iz vašeg kreveta (pa supruzi najčešće do djetetove trinaeste završavaju na kaučima), morate ga svugdje nositi privezanog uz sebe jer je to jedini način da ne osjeti problem separacije, dijete se mora dojiti dokad ono ne odbaci sisu (pa se zna desiti da dečkići igraju plejku a poraz u igrici liječe dojkom), dijete mora biti s mamom prve tri godine non-stop (pa mama zaboravi kako je to govoriti odraslim jezikom), dijete mora nositi platnene pelene jer plastika ubija i njegovu kožu na guzi i njegovu dušu (pa mama noću, dok dijete spava, riba govna s platnenih pelena), i opet: dijete MORA biti s majkom prve tri godine, jer prve tri su najvažnije - a majka koja nije samo s djetetom prve tri godine života vještica je i nemajka, kojoj se sve ostale koje su život posvetile jedinom što je smisao - bebi - miču s puta, kao u filmu Scarlett Letter.

Srsi su me prolazili od takvih članaka i te filozofije i prije trudnoće. Attachment parenting mi se činio kao nešto što u suštini može zarobiti ženu, i ne samo to, nego i opasnije - što ju može navesti na ideju da se samo kroz majčinstvo može doživjeti gratifikacija, pa dijete postaje ne samo njezin jedini fokus nego i objekt preko kojeg se ona ispunjava kao osoba - i sad, u praksi, moram priznati da su očekivanja nešto što ubija mame - dojiti, nositi, nikad ne spuštati iz ruku, nikad ne stavljati pred televiziju, nikad ne izaći van bez djeteta… No nisu to samo očekivanja udruge Roda. To su, paradoksalno, koliko god sam se borila protiv toga, i moja očekivanja. Nitko me ne kori kad dijete pustim da leži u kinderbetu dok si radim kavu, ili kad ju tek probuđenu predajem dadilji da bih ja odjurila na posao. Nitko me krivo nije pogledao kad sam je jutros ispratila u subotnju šetnju samo s tatom - štoviše, dobila sam pusu prije izlaska, ali ipak osjećam neopisivi teret na prsima. Jesam li pogriješila što sam tako olako rekla - i rodit ću, i odradit ću posao!

Da, divila sam se ženama koje su sve to uspjele, ali sad kad sam usred tog vrtloga koji sam, bit ću posve poštena, apsolutno sama odabrala, osjećam se rastrganijom nego ikada. Ponekad želim zaurlati: zar ti ne vidiš da ja samo radim, što u studiju, što doma?!, ali onda me anđeo na mom ramenu potapša i podsjeti na činjenicu da sam sama to veselo odlučila. I ne znam, još uvijek ne znam, tko je bolja a tko gora majka. Ne znam ni koja je iscrpljenija, ona koja juri po gradu i radi nevjerojatno bezobraznu kilometražu autom da bi stigla i dojiti i pogledati u kojem je stanju set za novi projekt, ili ona koja je, poput moje bliske prijateljice Sare, mama koja je cijeli dan, godinu dana, bila sama s bebom. Ljubazna prodavačica u dječjem dućanu koji jako neredovito pohodim pa mi dijete do dana današnjeg ima samo poklonjene i igračke i odjeću (jer ne stignem baš ništa osim posla mimo nje), povjerila mi se: “Bila sam sama sa svojom kćerkom godinu dana, muž mi je radio u drugom gradu… Jedva sam čekala da mi netko dođe u goste! Bilo je grozno!” Moja je druga prijateljica, u sličnoj situaciji, skoro doživjela nervni slom.

Ali i ja sam na rubu istoga jer si ne mogu oprostiti što nasmijanu curicu koja svojim gugutanjem oponaša grlice ostavljam i hitam u Jadran film, koji je hladan i prazan, koji tek čeka glumce i ekipu da bi oživio. Na tren se tamo, u svom uredu koji još miriše na novu farbu za zid i ljepilo za tepisone, osjetim dobro, osjetim kao ja, a onda opet krene panika: kakva sam ja to mater koja se osjeća dobro kad nema bebu zavezanu Tarzanovom lijanom oko struka? Naravno da zapravo nema točnog i dobroga, i da će vjerojatno obje opcije završiti tako da će vam kći jednog dana zamjeriti ili što ste previše visili nad njom, ili što vas nije dovoljno bilo. No, kako sebi unaprijed oprostiti, kako biti majka bez prevelike grižnje savjesti? I da, Lisa je možda tada davno bila u pravu - opasno je veličati majke koje rade, samo zato što se onda one koje nisu u stanju ni oprati kosu a “samo” su doma s bebom osjećaju loše. To “samo” je takva velika zamka, nema kod majčinstva “samo”. Moja treća prijateljica odgaja svoju bebu i vrlo malog dečka iz prvog braka svog muža. Rekoh joj nekidan iscrpljeno: “Tebi treba dići spomenik! I svoje, i tuđe, i posao!” “Svakoj mami”, odgovorila je. “Svakoj”. Svakoj. Bih li danas odabrala drugačije? Ne bih, to sam ja. Ne mislim da je moj način majčinstva bolji. Često mislim da je gori. Ali, u konačnici, znam da je dobar.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 20:53