MÜNCHEN 1950.

TAJNI DOKUMENTI IZ ARHIVA O MIMARI (3. DIO) 'Ajme, Beogradu smo pogreškom vratili vrijedne slike i umjetnine'

Dosje posvećen pogrešnoj restituciji 166 umjetnina Jugoslaviji koji se danas čuva u Nacionalnoj arhivi u Washingtonu , a može se pretraživati online, obuhvaća više stotina stranica. Najrazrađeniji vremenski period onaj je iz prve polovice 50-ih godina kad je postalo jasno da su napravljene greške u koracima i opsesivno su se pokušavali pronaći popisi o povratu, a potom isti detaljno proučavali.

Ključni problem s kojim su Amerikanci, sudeći prema dokumentima, bili suočeni bio je taj kako se izvući iz slučaja a da se pritom ne naruši ugled SAD-a i sačuvaju dobri odnosi s drugim zemljama, uključujući i Jugoslaviju. Dodatnu zbrku stvaralo je to što službena Jugoslavija nije pokazivala nikakvu spremnost za suradnju, a kamoli otkrivanje detalja u vezi s tim jesu li umjetnine stigle u Jugoslaviju ili ne i kako namjerava postupiti.

Sudeći prema dokumentaciji koju je Vesna Kusin pronašla u Arhivu Jugoslavije, umjetnine su ondje doista i pristigle. “Uspoređujući spiskove umjetnina, u arhivskoj dokumentaciji Reparacione komisije vlade FNRJ što ih je Mimara podigao u Central Art Collecting Pointu u Münchenu, s onima odaslanim u zemlju, vidi se da se one točno slažu po broju i nazivu”, navodi Kusin u svojoj knjizi, dodajući da je načelnik Odjeljenja restitucija, Miloš Morača, izvijestio potpredsjednika Reparacijske Komisije da je iz Münchena stiglo 12 sanduka umjetničkih predmeta.

Zanimljivo, iako su Amerikanci zahtijevali da se ispuni formular u kojem je stavka vlasništvo bila jedna od najvažnijih, uz predmete koji su stigli u Beograd (slike, ikone, sagove, tapiserije i predmete umjetničkog obrta) stajala je oznaka “jugoslavenski nepoznati vlasnik”. Nešto što bi teško prošlo u početku rada Collecting Pointa. Te dokumente, iako svjesni potrage, u Jugoslaviji nisu bili spremni podijeliti sa saveznicima. Oglasili su se tek na dva upita.

Na prvi upit o umjetninama poslan Vojnoj misiji u Berlinu odgovorili su da nikakvi službeni dokumenti nisu u njihovu posjedu te da će upit proslijediti u Beograd. U drugom, pak, oni su pokrenuli raspravu tako što su se u Frankfurtu kod saveznika 1951. raspitivali o većoj količini legura koje ne sadrže željezo (zapravo poluge plemenitih metala, za što je Mimara bio nadležan) koje su Mimari predane u prosincu 1950. godine. Tad su i naglasili da je “Mimara bio odgovoran za restitucijske poslove pri Vojnoj misiji u Berlinu, a tu je dužnost obavljao do ožujka 1950. godine”. Odgovoreno im je da saveznici nisu nadležni za ta pitanja te da je očito kako je “kretanje gospodina Topića nepoznato”.

Iako se jugoslavenska vlast i njezini predstavnici pravili nesvjesni skandala, neosporno je da se izbijanje skandala poklapa s vremenskim razdobljem u kojem je kolekcionaru oduzeta diplomatska putovnica. Jesu li tome presudile umjetnine ili poluge plemenitih metala, nije lako odgovoriti.

Bez pomoći Jugoslavije, Amerikanci su stoga u sljedećim godinama pokušavali razraditi strategiju vezanu za povrat umjetnina.

Prvi korak bio je prikupljanje dokumentacije, u tom trenutku raspršene na nekoliko adresa. Plan je bio da se ona detaljno prouči, ali i da se Mimarini zahtjevi usporede sa zahtjevima pristiglima prije njegova dolaska. Ispostavilo se da je takav dosje nestao. Nakon toga su, pak, uspoređivale jugoslavenske zahtjeve sa zahtjevima drugih zemalja koji su u međuvremenu pristigli jer su bili uvjereni da će, kad pristupe s tako razrađenim dosjeom, jugoslavenska vlast biti kooperativna. “Posebno je utjecajan gospodin Ranković, nekad bivši ministar unutarnjih poslova, a sada član predsjedništva”, stoji tako u jednom dopisu.

Godine 1954. priča je procurila u talijanske novine, koje je o skandalu obavijestio tamošnji povjerenik za restituciju. On je, pak, za cijelu priču navodno doznao od Nijemaca. Taj je slučaj priču uzdigao na novu razinu jer su natpise u SAD-u ocijenili kao neprijateljske, a izazvani publicitet - antiameričkim te su se još 1956. pitali što će biti ako se “sramoćenje Amerike nastavi”. Talijani su, inače, vrijednost svojih umjetnina koje su završile u Jugoslaviji procijenili na 231 tisuću dolara.

Iste te 1954. godine u američku ambasadu u Beogradu stiže dopis u kojem se ističe da će uskoro izaći s formalnim prijedlogom za povrat.

Negdje u to vrijeme već je bilo jasno kome je pripadala većina umjetnina. Sudeći prema tom popisu, Jugoslaviji od 166 umjetnina nije pripadalo tri nego pet umjetnina. Popisi kome je pripadao ostatak mijenjali su se tijekom godina pa se tako u tom trenutku činilo da Austriji pripada jedna umjetnina, Čehoslovačkoj - tri, Francuskoj - 10, Njemačkoj - 10, Italiji - šest, Nizozemskoj - jedna, Belgiji - 20, Rusiji - dvije.... Drama je gotovo opipljiva i s distance od nekoliko desetljeća. U jednom dopisu navodi se tako: “Jugoslavenski slučaj i dalje je uzrok brojnih nevolja. Primili smo brojne zahtjeve njemačkih vlasnika... Je li moguće utvrditi gdje su originalni zahtjevi” ili, pak, referirajući se na Italiju: “Francuska vlada je pokazala strpljenje i povjerenje u nas. No, ako Rotschildovi doznaju da su dvije vrijedne slike greškom izgubljene, mogu li podignuti tužbu? U svojim sporovima sa SAD-om, barem prema onome što sam ja čuo, koristili su svaku priliku”. Najintenzivnija prepiska odvijala se 1956. godine kad se u američkom veleposlanstvu u Beogradu šalju savjeti da neki od zaposlenika pokušaju nonšalantno obići Narodni muzej i tako utvrde što je ondje od umjetnina. Sugeriraju im i da pokušaju barem otkriti jesu li umjetnine koje su neupitno jugoslavenske vraćene vlasnicima, primjerice, franjevačkom samostanu u Beogradu.

Posjet Muzeju pokazao se neuspješnim jer je u to vrijeme bio zatvoren. Iste te 1956. u Tangeru je ispitan i Mimara, a obilazak njegova stana nije otkrio nijednu umjetninu preuzetu u Münchenu. Njegova pisana izjava poslana je u ambasadu u Beogradu. Kako je vrijeme odmicalo, čini se, bilo je sve teže donijeti ispravnu odluku. Prva je ideja bila da se cijeli slučaj javno obznani: “Trebamo to izvesti tako da sačuvamo ugled SAD-a, tako što ćemo reći kako nismo ranije obavijestili druge zemlje jer smo čekali odgovore od Jugoslavena i njihovu reakciju prema Topiću”, stoji u jednom dokumentu. Problem s tim bio je taj što pravnici nisu mogli sa sigurnošću utvrditi hoće li onda i druge zemlje tužiti SAD i koje će to posljedice donijeti ugledu Amerike. Odluka je donesena u prosincu 1956. godine, a o njoj je potom obaviještena i Ardelija Hall koja je sve vrijeme intenzivno radila na slučaju kao savjetnica State Departmenta za povrat umjetnina. Na dopisu sa službenim memorandumom, datiranom 5. prosinca 1956. godine, Donald A. Wehmeyer objašnjava joj kako su nakon opširne rasprave s pravnim stručnjacima konačno donijeli odluku o tome treba li ili ne obavijestiti druge vlade. Zbog političkih razloga donesena je odluka da se u takvo što ne dira.

“Osnova za odluku jest ta da smo u to vrijeme djelovali kao okupatorska sila u Njemačkoj, dobrovoljno smo pristali da vratimo veliki dio dobara različitim zemljama, dali sve od sebe da izvršimo tu misiju i postupali u dobroj vjeri. Ne možemo unedogled imati odgovornost za moguće greške u procesu. Slučaj se stavlja po strani, sve dok ga druge zemlje iznova ne pokrenu. Kako je u našem interesu da ne stimuliramo interes ili istrage, poželjno je da se ova tema ne pokreće u razgovorima s predstavnicima tih zemalja.”

Izuzev par dokumenata u kojima se dovodi u pitanje Mimarin kredibilitet te naglašava da se njegovi pečati razlikuju od onih njegovih kolega, slučaj je zamro.

Zanimljivo, u istom dosjeu o povratu umjetnina uključen je i opširni izvještaj o izložbi moderne američke umjetnosti iz MoMA-e postavljene u tri velike galerije u Beogradu koju je je posjetilo 24 tisuće ljudi. Izložba se održavala istodobno dok i potraga za umjetninama i Mimarom. U izvještaju dostavljenom 1957. godine uz podatke o broju tekstova, posvećenih izložbi i protokolu, među ostalim se ističe:

“Kako se može očekivati, umjetničke reakcionarne skupine bez sumnje prezirale su veliki dio događanja, ali izložba je svejedno bila iznimno popularna među jugoslavenskim umjetnicima i piscima mlađe generacije. Ti ljudi u djelima su prepoznali obilje znakova koji govore o američkoj posvećenosti slobodi i eksperimentiranju”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. rujan 2024 12:18