TVRDOGLAVE ČINJENICE

Svakog Mosta (maksimalno) dva mandata dosta

Most je izgubio političku reprezentativnost. Ljevicu je odbacio, a na krajnjoj desnici postoje autentičniji akteri
 Davor Pongračić / CROPIX

Dosta je Mosta” - tako je glasio apel na naslovnici Jutarnjeg lista 28. travnja 2017., dan nakon što je Andrej Plenković u prijenosu uživo sjednice hrvatske Vlade prekinuo političku suradnju sa strankom Bože Petrova. Mnogima, a naročito Mostovim simpatizerima, taj se apel mogao činiti neukusnim, no u politološkom smislu - pokazat će se danas - bila je to poprilično dalekovidna prognoza. Potvrda njezine ispravnosti stigla je nešto više od dvije godine poslije, gdje je na netom završenim europskim izborima Most osvojio pedesetak tisuća glasova, ne uspjevši prijeći izborni prag od pet posto.

Dakako, nitko tada s bilo kakvom sigurnošću nije mogao predvidjeti da će treća najjača parlamentarna stranka krahirati u tako kratkom roku, no današnja analiza događaja koji su se u tom periodu odvijali ukazuje kako je prvi domino u nizu koji će urušiti Most pogurnut upravo Plenkovićevom naredbom tajnici da napiše razrješenje trojici njihovih ministara. Tvrditi da je taj ishod bio rezultat nekakve “long game” strategije šefa HDZ-a bilo bi ipak precjenjivanje njegove političke kreativnosti, pa su u trenutku evidentnog premještaja u zapozorje hrvatske političke scene nameće pitanje: je li moglo biti drukčije?

Duga i ne naročito lijepa prošlost hrvatskih trećih opcija uči nas kako one ne nastaju kao endogene pojave, nego su uvijek posljedica nekih specifičnih uvjeta i okolnosti na političkoj sceni. Hrvatska stranka umirovljenika bila je izravna posljedica nevoljkosti države da umirovljenicima vrati dug za neisplaćene mirovine. Koalicija HSS-a i HSLS-a bila je odgovor na blokovsko utvrđivanje HDZ-a i SDP-a. Laburisti su prostor pronašli u skretanju SDP-a i HNS-a prema centru. ORaH je izrastao na nezadovoljstvu lijevog biračkog tijela Kukuriku koalicijom...

Po istom takvom obrascu stvoren je i Most - politički pokret koji je u svojim počecima kroz ideološku ambivalentnost i renome antisistemske antikorupcije predstavljao svojevrsnu instant-opciju za onaj dio biračkog tijela koji nije bio obuhvaćen ideološkim ratom koji su složno potpaljivali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko.

Takav identitet bio je kratkog roka, trajao je samo dok se Petrov i njegovi suradnici nisu svrstali uz Karamarka i preuzeli novu ulogu - onu HDZ-ova korektivnog faktora. Bila je to povijesna rola, a iz perspektive današnje, suverenističke inačice Mosta, snažna je ironija da će baš zahvaljujući Mostovu djelovanju s vlasti pasti Tomislav Karamarko te se otvoriti prostor za uspon Andreja Plenkovića i njegova koncepta centrističkog HDZ-a. U takvoj novoj ideološkoj križaljci suradnja HDZ-a s korektivnim faktorom prekinuta je u prvom ozbiljnom sukobu. Raskidom koalicije Most će svoj novi životni prostor tražiti sve dalje na nacionalističkim krajnostima političkog spektra, afirmirajući se kao najglasnija i najupornija Plenkovićeva oporba zdesna. I to je uspijevalo neko vrijeme.

Na lokalnim izborima cementirali su status nacionalne stranke, no gubitak Metkovića - simboličkog ishodišta cijelog pokreta - bio je prva naznaka problema na horizontu. Uskoro su se pojavile nove opcije, galvanizirale neke stare, a Most je ispao iz prvog političkog ešalona. Naizgled, objašnjenje neuspjeha je jasno. Most je izgubio političku reprezentativnost. Ljevicu je davno odbacio, a na krajnjoj desnici postoje autentičniji akteri čiji birači ionako Mostu zlopamte ulogu u rušenju Karamarka. Efekt protestne stranke se izlizao, pogotovo jer novi pretendenti na taj kontingent birača puno agresivnije formuliraju teme koje pogađaju njihove emocije.

Pojednostavljeno rečeno, Most je ostao bez publike. No, ostao je bez publike radeći sve ono što se u hrvatskoj javnosti deklarativno očekuje od političara. Mostovi zastupnici konstantno su među najaktivnijima u Saboru, njihove aktivnosti pokrivaju sve segmente spektra političkog djelovanja, od proaktivnog zakonodavstva Ante Čikotića i Roberta Podolnjaka do pučkoga govorništva Mire Bulja i Nikole Grmoje.

Mostovi dužnosnici nisu bili akteri nijedne značajnije korupcijske afere, stranka se na lokalnoj razini više-manje uzorno suzdržala od interesnih savezništava, nisu promovirali radikalna stajališta...

Sve to na koncu se pokazalo nedovoljnim. Možda drukčije i nije moglo biti. Hrvatska politička scena, zapravo, trajno je definirana djelovanjem dviju stožernih stranaka, a svi ostali su materijal tek za sporedne uloge, akteri čija je jedina svrha u scenariju upravo ta da u jednom trenutku radnje glavne zvijezde usmjere prema zamišljenom epilogu.

Lakše je i ugodnije režisere te sapunice vidjeti u nekim tajanstvenim centrima moći, no neugodna istina jest da klapu u rukama drže građani. U zemlji gdje su uloge odavno podijeljene, karte razdijeljene, a interesi duboko ukorijenjeni u infrastrukturi SDP-a i HDZ-a, trajna potreba za trećom opcijom i redistribucijom moći koju bi ona izazvala zapravo ne postoji. Svakog Mosta (maksimalno) dva mandata dosta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:27