Stotine se misionara pojedu prije nego se pogani pokrste

Početkom ljeta ukrcali smo se na brod s jednim prijateljem koji ne zna mnogo o vjetrovima i morskim strujama, ni ploviti po kartama ili zvijezdama, a i kompas, sekstant i satelit su mu više ili manje neupotrebljivi. On loše jedri s đenovom, još gore sa spinakerom, bez sidra ostane valjda četiri od pet puta kad ga baci u more, a ako mu se pokvari dizelski motor, može ga samo sočno opsovati. Čak i pristajanje krmom njemu je nerješiva misterija. Nikako mu ne ide u glavu zašto brod ide lijevo kad se kormilo okreće udesno. Naš prijatelj, da napokon zaključim, od svih pomorskih vrlina ne oskudijeva jedino odvažnošću. Pet dana na brodu s njim bilo je zastrašujuće i divno, nezaboravno iskustvo. Ostajali smo bez goriva nasred mora i bespomoćno se ljuljuškali na valovima, gledajući u daljini zelene otoke i ljupka naselja utisnuta u uvale. Zauvijek ću pamtiti čarobni trenutak kad nam je maestral preko treperave morske površine donio zvono Zdravomarije s bijele kamene otočke crkve.

Kako je to izgledalo u osmom ili devetom stoljeću, došla mi je iznenada misao, kad se ovim krajevima širilo kršćanstvo? Jesu li na otoku prije bile crkve ili naši preci, slavenski doseljenici? Zbog čega su na Olibu počeli štovati upravo arkanđela Mihovila i svetog Vinka mučenika, a preko puta na Silbi svetog Marka i Gospu od Karmela?

Prihvaćanje novih vjerovanja nikad ne ide brzo i lako, preko noći. Ne možete uzeti novo metafizičko učenje, zajedno s blagdanima, molitvama, pjesmama, zastavama, kipovima i procesijama, žutim uskrsnim kruhom i bakalarom na bijelo, tek jednim potpisom, kao da od novog telefonskog operatera uzimate mobitel, fiksnu liniju, bežični internet, pet gigabajta mjesečnog prometa i više od šezdeset televizijskih kanala. Osvjedočili smo se u ovo prije nekoliko dana, čitajući kako su na izoliranom otočiću Sjeverni Sentinel u Bengalskom zaljevu gologuzi divljaci strijelama usmrtili mladića koji ih je lakomisleno pokušao upoznati s Isusom Kristom. Čitava stoljeća katkad prođu, stotine se misionara ubiju i pojedu prije nego se jedna poganska zajednica pokrsti.

Domaćice u Centralnoj Africi naraštajima su razmjenjivale recepte. Bezbrojne su matere kćerima ostavljale upute za gulaš od katoličkih svećenika s tamnim pivom i knedlima od krumpira i mlade časne sestre benediktinke na maslacu s gljivama. “Naškodio mi onaj franjevački redovnik za večeru”, govorili su filipinski urođenici jednom davno, s mukom ustajući iz postelje od palminog lišća oko ponoći, samo da se napiju vode. A gledajte ih danas, nema gorljivijih kršćana od njih. Fanatici se u Manili na Veliki petak bičuju do krvi i čavlima probijaju dlanove i stopala.

Pa ni u nas zasigurno nije bilo drugačije. Ležeći ljetos na pramcu prijateljevog broda, neočekivano zaustavljenog na moru kojih milju i po od obale, zamišljao sam prizor kakav se nedavno dogodio na Sjevernom Sentinelu. Ni prvi svećenici koji su se u srednjem vijeku iskrcali na žalo Oliba nisu dočekani s rakijom, suhim smokvama i domaćim kolačima. Lokalno ih je stanovništvo otjeralo neusporedivo bezobzirnije nego što vi s praga danas tjerate Jehovine svjedoke, mormone, predizborne anketare i prodavače životnog osiguranja.

Sredinom devetog stoljeća, jednog sivog travanjskog popodneva po južini, došla su dvojica misionara. Pristali su u luci u smeđim habitima s umrljanim bljuvanjem, s kiselim zadahom, blijedi i ošamućeni od morske bolesti, ali s poletnom željom da hrvatske divljake prevedu na jedinu pravu kršćansku vjeru, ne znajući da su otočani štapovima zatukli najmanje dvadeset njihovih prethodnika. Truplo zadnjega entuzijasta s drvenim križem oko vrata još kljucaju galebovi dolje na punti.

Obilaze, dakle, nevoljni Ćiril i njegov ubogi brat Metod zadimljene kamene potleušice i srce im se slama dok gledaju glad i prljavštinu, naše čađave i krezube pretke, djecu upalih očiju kako gladno sišu uvele dojke raščupanih žena. Ne morate živjeti ovako bijedno i nedostojno, tumače im misionari zažarenim glasom, jer ima spasa i za vas. Jedan je čudesni mladić u Palestini umro razapet da otkupi sve grijehe čovječanstva, a usput je i hodao po vodi.

Međutim, Hrvati za ovo ne pokazuju znatnije zanimanje. Još će se dobrih pedeset godina u ovome selu klanjati moćnom Perunu, mudrom Dažbogu, osvetoljubivom Stribogu, prepredenom Svarogu, ludoj babi Mokoši i mnoštvu onih kućnih duhova i demona koje poznajemo iz genijalnih “Priča iz davnina” Ivane Brlić Mažuranić. Znate već kako smo mi jedan tvrd i nedokazan narod.

“Nemoj ti meni, pajdo, pripovidat te židovske izmišljotine. Mi ovde, jebi ga, držimo do svoga. Tuđe poštujemo, a svoje ne damo”, kazao je Hrvat, pokazujući prkosno misionarima nevješto izrezbarenu slavensku boginju plodnosti na kožnoj ogrlici. “Ja ću se molit kako se i moj ćaća molio.”

“A dobro”, složi se nevoljko sveti Ćiril. “Možemo li se onda barem malo ugrijati?”

“Ne more. Ajmo, momci, kifeli ovdalen!”

Kao što su divljaci sa Sjevernog Sentinela strijelama zasuli američkog budalaša koji im je trčao ususret vičući “Isus vas voli”, ne sumnjajte, jednako su negostoljubivi bili i naši preci prije kojih hiljadu i dvjesto godina, kad su prvi kršćanski misionari došli među njih. A tko bi zapravo znao je li to dobro ili loše? I treba li ljude koji ne znaju za Isusa uopće zvati divljacima? Vidite, ja jako sumnjam da smo mi bolji od njih tek zato jer smo kršteni. Imamo, istina, antibiotike, električno svjetlo, tekuću vodu, mobitel, fiksnu liniju, bežični internet, pet gigabajta mjesečnog prometa i više od šezdeset televizijskih kanala, ali Crkva baš i nema mnogo veze s time. Crkva je, naprotiv, kroz povijest češće bila na strani neukosti, kočila medicinska, astronomska i svaka druga znanstvena dostignuća.

Stanovnici izoliranog otočića u Bengalskom zaljevu ostat će zakinuti jedino za nekog lažljivog župnika, koji bi im sagradio golemu betonsku crkvu, pipkao dječake i strogo objašnjavao kako je brak zajednica muškarca i žene. Zbog takvog bih nečega i ja s lukom i strijelama dotrčao na plažu.