PIŠE SANDI BLAGONIĆ

ŠTO STOJI IZA NAPORA OKO ZABRANE BIG BROTHERA? Ukinuti reality-programe ima smisla jedino ako ukinemo sebe

Zabranom reality televizije neće nestati sve ono što mrzimo, a na Facebooku ili Instagramu svakodnevno činimo kada se šepurimo „destinacijama" i porn-food fotografijama, dok vlastita torza kupamo lajkovima „prijatelja" pretvorenih u najobičniju Big Brother publiku

Stotinu tisuća potpisnika peticije „Srbija protiv Farme, Parova i Velikog Brata“ protiveći se „bludu, nemoralu, šundu, kiču, zaglupljivanju naroda i propagiranju pogrešnih vrijednosti“ ujedinjeno je u nastojanju da se zabrane ovosezonski stvarnosno utemeljeni formati. Istovremeno, stotine tisuća drugih (dijelom istih?) njihova su vjerna publika.

Ako nešto ujedinjuje poklonke i protivnike reality-televizije to je neravnodušnost koju prema njoj dijele. Riječ je o onoj vrsti neravnodušnosti koja obično zadesi one fenomene koji postaju amblematskim za šire procese kojih su sami dio. Odatle je napad na Twin Towerse pogodio šire od njihove fizičke pojavnosti: on je pokušaj da se (simbolički) udari u same temelje modernosti i kasne faze kapitalizma. Razloge zazora kojeg antiglobalisti mogu gajiti prema McDonald'su (pritom ostavljajući po strani Subway koji u ovom trenutku ima veći broj franšiza i čiji je način poslovanja, u nekim slučajevima, problematičniji od McDonald'sova) treba tražiti u tome što McDonald's funkcionira (i) kao globalni simbol koji, time, uključuje i Subway.

Simbol deregulacije tv prostora

Big Brother (a na njega je odij javnosti ponajviše usmjeren) tek je jedan od takvih simbola. Ne samo simbol deregulacije televizijskog prostora, odnosno onoga što je donijela promjena odnosa između javne scene i medija; Big Brother postaje signifikantnim za današnje vrijeme zato što, među ostalim, najuspješnije sublimira ono najgore što kultura eksponiranosti nudi. Lista pripasanih mu grijehova je podugačka: dokona ispraznost, trivijalnost, poticanje narcisoidnosti, spremnost da se za (kratkotrajnu) slavu dokine vlastita intima, da se, odvojen od vanjskog svijeta, pod stalnim nadzorom autoriteta, u zajedničkim spavaonicama, bez puno privatnog vlasništva boravi u uvjetima totalne institucije.

Nisu li i ukućani koji za neveliki novčani iznos, pristaju na dobrovoljno uzništvo prekarijat zaposlen 24 sata dnevno na insceniranju dokolice koja se prezentira u prime-timeu? Taj se prekarijat, jeftino prodajući vlastitu intimu, nada onome što duh vremena postavlja kao osnovnu svrhu i cilj moderna pojedinca: slavi i novcu. Ta, 21. stoljetna inačica američkog sna, ostat će mahom neispunjena: ukućani će, nakon 15 minutne slave, medijski sažvakani, na kraju biti ispljunuti i, takvi, vraćeni u anonimnost.

Sastojak Zeitgeista

Pa ipak, nije li sve nabrojano prisutno kao Zeitgeist kojem je Big Brother zajedno s ostalim TV-formatima tek jedan od sastojaka? Uvjerenje da će nas zabrana Big Brothera ili Farme lišiti onoga za što ih se tereti podsjeća na ritual spaljivanja pusta kojem zajednica pripisuje krivicu za sve njezine nevolje: Big Brother od početka emitiranja funkcionira kao sredstvo putem kojega se, ovisno o stavu, (javno) deklamira vlastita estetska, pa i moralna pozicija. Iz tog je razloga, zgrožen njegovim sadržajem, jedan hrvatski sociolog svojedobno za jedan dnevni list odbio dati ikakav komentar o Big Brotheru: bilo je to, po prilici, kao kada bi kemičar, pristao mjeriti kvalitetu zraka u Alpama, užasavajući se činiti to isto u centru Milana ili Pariza.

Nedavna karikatura Dušana Petričića, objavljena u beogradskoj Politici, usmjerena je na slično: gledatelj reality-programa, u bunilu koje ti programi proizvode, glasa za autoritarnog srpskog premijera. Takva plošna interpretacija gledatelja reality-programa, koju je, u polemici s Dejanom Ilićem, na portalu Peščanik, prihvatila i sociologinja Vesna Pešić, ignorira brojne studije koje pokazuju kako fanovi takvih programa nisu pasivni couch potatos, i da je njihovo praćenje, u slučaju Big Brothera, znatno aktivirano, između ostalog, i nastojanjima da se razluče prijetvorni, „fejkeri“, „igrači“ od autentičnih.

Civilizacijsko ogledalo

Ali, ako se cijela jedna publika, bez ostatka, označava krivcem za lošu sadašnjost (i budućnost) zašto se to nikad ne dogodi (opet krivo) s nogometnom publikom kada je upravo nogomet posljednjih desetljeća intenzivno politički instrumentaliziran, djelujući kao moćni katalizator patrijarhalnosti i ovdašnjih nacionalizama? Teško je zamisliti peticije za ukinuće prijenosa utakmica profesionalnog sporta iz kojeg poraženi odlaze kao „poniženi“, „pregaženi“, „razbijeni“. Više od toga, oni zabrinuti za moral zajednice ne dovode u pitanje cijelu infrastrukturu koja normalizira ovdašnje nacionalizme u ime kojih su žrtvovane mirijade ljudskih života. Ovdje se moralna panika uvijek lakše diže uslijed prolijevanja sperme nego uslijed prolijevanja krvi.

Simplificiranoj i zato primamljivoj ideji o ukinuću reality-programa valja suprotstaviti sljedeću tezu: ukinuti reality-programe ima smisla jedino ukoliko pristanemo na ukinuće nas samih. Jer reality-programi su ponajprije naše (civilizacijsko) ogledalo. U osnovi napora oko njihove zabrane stoji lijeno, naivno uvjerenje da će uklanjanjem tog ogledala nestati ružno lice (ili naličje) kulture koja slavi površnost i banalnost, a u središte postavlja pojedinca koji proganja tuđu pažnju kako bi njome konstruirao vlastitu važnost. Međutim, zabranom neće nestati sve ono što mrzimo, a na Facebooku ili Instagramu svakodnevno činimo kada se šepurimo „destinacijama“ i porn-food fotografijama, dok vlastita torza kupamo lajkovima „prijatelja“ pretvorenih u najobičniju Big Brother publiku. Ostracirati Big Brother, a ne zapitati se o širim društvenim uvjetima u kojima nastaju oni koji u njemu, kao publika ili ukućani, žele sudjelovati, znači pribjeći upravno onoj intelekualnoj lijenosti od koje se, njome etiketirajući gledatelje Big Brothera, želi pobjeći.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 16:43