Sprema li se u zdravstvu scenarij “otmi siromašnima i daj bogatima”?

Ima li lijeka za zdravlje hrvatskog zdravstva? Ako je suditi po onome što se trenutno zbiva i kako o toj temi zbori ministar zdravstva, ali i njegovi prethodnici - nema! Privid ozbiljnog rada nastoji se “podboltati’” zakonskim prijedlozima koji zapravo više štete nego koriste, odnosno samo dodatno “zakopavaju” sustav u sve veći kaos.

Naime, kao najveći problem hrvatskog zdravstva neprestano se izvlači novac, odnosno njegova nedostatnost. Kao - kad bi kapnule dodatne milijarde, u hrvatskom bi zdravstvenom sustavu nestali svi problemi, bilo bi lijekova “na bacanje”, liste čekanja jedva bi postojale, liječnici i pacijenti bili bi zadovoljni... Riječju, cvalo bi tisuću cvjetova.

Ne bi li se to ostvarilo, na mala vrata pokušava se “objasniti” građanima da nema druge do povećati njihova izdvajanja za zdravstvo, što skupljom policom dopunskog osiguranja, a što tzv. dodatnom za koju je ministar već najavio cijenu od “100 ili 200 eura”. Dapače, neki bivši čak bi “dali” privatnim osiguravateljima i policu dopunskog, “obveznu za sve građane”, i tako “uveli konkurenciju”!?

Spominje se Slovenija u kojoj se po stanovniku za zdravstvo izdvaja dva puta više nego u Hrvatskoj, ali je isto tako činjenica da se u toj državi trenutno traži izlaz iz situacije u kojoj se previše troši za “premalo muzike”. Dapače, čak idu prema ukidanju koncesija u PZZ-u, odnosno privatnika “jer previše troše, a malo daju”. Sve to govori koliko je važno, prije nego što se pokuša zavući ruka u džep građana, da nadležni za sustav učine puno “predradnji” ne bi li dokazali da drugog izlaza nema.

Umjesto ozbiljne analize i uvjerljivih brojki, svjedoci smo “ponude” paušalnog Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim se pokušava privatizirati primarna zdravstvena zaštita u trenutku kada znatno bogatije države od Hrvatske rade na utemeljenju domova zdravlja ne bi li zdravstvo bilo dostupnije, učinkovitije i u konačnici kvalitetnije. Šakom i kapom u Hrvatskoj se dijeli “tuđe” i tvrdi da je privatizacija “jedini izlaz”. Slično će vjerojatno biti i s nadolazećim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Prešućuje se, također, da ništa nije učinjeno, primjerice, s master planom bolnica koji je ostao “mrtvo slovo na papiru”. Sve bolnice, naime, ostale su netaknute. Svi odjeli su i dalje “na svom mjestu”, dobivaju se najskuplji uređaji za “dva i pol pacijenta”, ishodi liječenja ostaju nepoznanica, nema standarda i normativa rada i dalje polovica svih liječnika u Hrvatskoj radi u Zagrebu... Riječju, svi važni parametri koji bi trebali odrediti put hrvatskog zdravstva, uključujući i onaj financiranja - ne postoje! No, to ne sprečava fragmentarne intervencije ne bi li se stekao dojam da se ipak nešto radi, a sve to samo produbljuje probleme koje sigurno neće i ne mogu riješiti dodatne kune.

Naime, nema te količine novca koju zdravstvo ne može potrošiti. Uvijek postoji “bolji” uređaj, “bolji” lijek, “bolja” proteza, “manjak” zaposlenih... pa je zato bit dobrog upravljanja sustavom praćenje važnih parametara i kontrola svih, od liječnika do pacijenata. Država također ne može “zatvarati oči” pred svojim dugovima i ostajati “kratka” svake godine zdravstvenom sustavu za nekoliko milijardi kuna. Baš ta bolja kontrola pokazala bi da u hrvatskom zdravstvu postoji popriličan broj “rupa bez dna”. Primjerice, nedavno je ministar spomenuo dio onih kojima država plaća zdravstveno osiguranje kao “socijalnim slučajevima, a oni to zapravo nisu”.

Davno su nas uvjeravali da će JMBG, a onda i OIB stati na kraj svim varalicama u svakom pogledu, pa i u zdravstvu, ali to se, nažalost, nije dogodilo. Zdravstvo nije “pomelo ni pred vlastitim vratima” i riješilo činjenicu da dio liječnika koncesionara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, dakle privatnika, plaća tek minimalni iznos doprinosa, a istina je da im je dohodak značajno veći nego liječnika zaposlenih u domovima zdravlja za koje poslodavci plaćaju puno veće iznose. Što li tek reći za razne menadžere zaposlene u stranim tvrtkama koji također plaćaju minimum za svoje zdravlje.

Ministar pak kaže kako bi baš ti “bogati” možda mogli plaćati dodatno osiguranje i tako imati znatno bolju zdravstvenu uslugu!? Zapravo vrlo zanimljiva ideja jer onaj koji plaća obvezno osiguranje “po zakonu” u punom iznosu na svoju plaću zapravo će biti gadno zakinut. Ukupno će platiti više od bogataša prijavljenog na minimalac s policom dodatnog, a imat će manja prava!? No, kako se u ovoj zemlji ništa ne temelji na egzaktnim podacima i simulacijama, moguć je scenarij tipa “otmi siromašnima i daj bogatima”, a sve pod egidom “spasimo hrvatsko zdravstvo”.

U svakom slučaju, sve te kvazireforme govore da se građanima ne piše dobro, odnosno da bi im uskoro, kad je riječ o zdravlju, uglavnom moglo biti kako im padne grah. Čini se da sada već ozbiljno treba razmišljati da se možda radi o organiziranom kaosu koji pokriva interese “samo nekih”, ali sigurno ne i “običnih” građana Hrvatske.