Slava Ukrajini - herojima slava, pozdrav koji određuje budućnost

Vladimir Bogatyr, bivši zamjenik ministra pravosuđa Ukrajine, pokazuje mi sliku koju je upravo dobio na mobitel. Na njoj je nepoznati muškarac koji prekopava po nečijem stolu. Samo zahvaljujući njegovoj gluposti vidi mu se lice. Provalnik - jer muškarac na fotografiji je upravo to - nije računao na činjenicu da Sergej Vlasenko, odvjetnik Julije Timošenko, u svom stanu ima kamere. Bez obzira na to što je netko upao u Vlasenkov stan i što je premetačina snimljena, što će se dogoditi, hoće li se provesti istraga - to ovih dana u Kijevu nitko ne zna. Vlasenko je mogao tek prijateljima i kolegama poslati tu fotografiju kao ironičnu sliku ukrajinske stvarnosti. Apsurdno bi bilo da Vlasenko sada zatraži pokretanje istrage. Vjerojatnije je da je upravo netko iz tih struktura upao u njegov dom.

Kć i Julije Timošenko, Eugenija, bila je kod mame preko vikenda. Tijekom razgovora na mobitel s prijateljem 15 puta im se prekidala veza. Nisu razgovarali ni o čemu tajnovitom, ali nisu mogli ni normalno komunicirati.

Dani su u Kijevu hladni i nepredvidljivi. Ovo su vremena kada idealisti i ekstremisti mogu naći, na trenutak, u povijesnom vremenu, zajednički jezik. Sve je trenutno na kocki; od budućnosti zemlje do njezina poretka.

Dok mi Vladimir pokazuje sliku, a iza nas sjedi drugi Vladimir - Kličko, brat čovjeka koji mrzne na Majdanu svake večeri u želji da se nametne kao lider opozicije - pokušavamo na telefon dobiti Tetjanu Černovol, ukrajinsku novinarku koja je pretučena pošto je objavila nacrte velebne rezidencije predsjednika Janukoviča - Viktorov Versailles - ali Tetjani se izgubio svaki trag nakon što je sudjelovala u prosvjedima u Cherkassyju, gradu u središnjoj Ukrajini. Gdje je? Što joj se dogodilo? Ovih je dana u Ukrajini sve moguće i svi to znaju. Mobitel zvoni u prazno. A Tetjana je, baš kao i puno drugih intelektualaca, novinara i ljudi iz nevladina sektora, prešla onu tanku granicu između neutralnosti i aktivizma. Zato novinari pjevaju himnu u press centru i dižu strane novinare na noge da i oni mumljaju s njima. Zato riječi “Slava Ukrajini - Heroyem Slava” postaju svakodnevni pozdrav na barikadama. Te se riječi izgovaraju ponosno, ali ne euforično. Kijevski Majdan ušao je u fazu iz koje nema povratka; to znaju i oni koji na njemu kampiraju dva mjeseca i Berkutovci koji ih gledaju iza štitova.

Specijalci koji nose ime zlatnih orlova neprijatelji su majdanskog ustanka. Stoje u čvrstoj formaciji, nepomični. Ne smetaju im ni vatra, ni dim, niti 24-satno bubnjanje. Navodno zbog 80 eura plaćenih po satu.

Sve one koji su me iz Hrvatske zvali ili pisali tijekom tih nekoliko hladnih dana u Kijevu željela sam uvjeriti da situacija - zasad - nije ratno stanje. U Kijevu ne vlada kaos uličnog rata, stranci uživaju gostoprimstvo i prijateljstvo, strani novinari posebnu pažnju i dobronamjernost. Pedesetak metara dalje od prve crte sukoba ljudi veselo nazdravljaju pivom u self service restoranu s ukrajinskim specijalitetima, dečko i cura ljube se u uličici.

Istina, noću je na prvoj crti u Gruševskoj ulici napeto, vatre zazivaju apokalipsu, a kada krenu Molotovljevi kokteli protiv gumenih metaka, ljudi se rastrče na sve strane. Bježi se u zaklone, duboko u područje Majdana, gdje je sigurno i gdje tjeskobu stvara samo omeđeni prostor, utvrda koja je svaki dan sve viša. U svemu tome postoji neka čudna povezanost, gotovo nježnost koju ljudi pokazuju jedni prema drugima. Banalan primjer: Kijev se svako jutro brižno čisti od snijega, prosvjednici na Majdanu lopatama i pijucima udaraju po snijegu i ledu. Ljudi hvataju jedni druge za ruke, stranci strance - i povlače se u ljudskom lancu da slučajno netko ne bi pao. Onima koji dolaze s barikade na kojoj se pale gume prvima se nudi čaj, grle ih, stavljaju im krznene pokrivače preko leđa. Ujutro se iz svih dijelova grada gleda koliko je gust crni dim iznad Gruševske barikade.

Noću se donose gume. U mraku se kotrljaju ulicama, nose ih i stari i mladi, bogati - koji su donijeli rezervne sa svojih skupih auta - i oni koji su sa svojih krntija skinuli one koje nisu za vožnju, ali jesu za paljenje.

Guma smrdi, dim peče oči, onima koji idu naprijed ostali dodaju plinske maske da bi lakše podnijeli uvjete na prvoj crti. Da u pitanju nije budućnost države, sve bi djelovalo kao apsurdna sovjetska NNNI vježba. Ali nije. Ovo su dani kada 46-milijunska zemlja doživljava najveću krizu. Tim je strašnije što crno-bijelih rješenja nema. Znaju to obje strane koje se gledaju preko majdanskog nišana. Ili će Ukrajina krenuti u podjelu koja bi mogla izazvati i građanski rat ili će uz diplomatsku intervenciju međunarodne zajednice pronaći nametnuto rješenje koje će svim sukobljenim stranama biti jednako (ne)prihvatljivo - imenovanjem jednoga od oligarha za premijera. Petro Porošenko već se spominje kao izgledni kandidat. Ostavku je podnio premijer Azarov, a Parlament je povukao i sporne zakone koji su izazvali nasilje. To je uvod u mirniju noć u Kijevu.