Sklonost postkomunističkih društava diskriminaciji

U subotu prošlog tjedna oko tisuću građana okupilo se na trgu u Čakovcu prosvjedujući pod parolom “Želim normalan život”. Doduše, pitanje je što je kod nas “normalan život”. Jesu li prosvjednici možda iskazivali nezadovoljstvo rasprostranjenom korupcijom, zapošljavanjem po vezi, situacijom u kojoj umirovljenici životare na rubu gladi ili odlascima mladih za koje nema posla? Ne, njihov je prosvjed bio usmjeren na “neodgovorno, opasno i kriminalno” ponašanje njihovih susjeda. Ispostavilo se da su ti susjedi - Romi.

Novinari su brzo otkrili slabo prikriven rasizam uperen prema romskoj manjini. Naime, izašlo je na vidjelo da organizatori podržavaju radikalnu desnicu i koketiraju s ustaštvom. No da bi bili opravdani, prosvjede je trebalo poduprijeti i službenim podacima. Za to se pobrinula načelnica općine Pribislavec koja se nalazi uz romska naselja: iznijela je podatke prema kojima 70 posto kriminala počine pripadnici romske manjine, i to mladi u dobi od 12 do 16 godina. Ali kad su se novinari portala Lupiga zapitali otkud ovaj podatak, otkrili su da je riječ o anketi provedenoj 2018. na uzorku od 560 građana na temu osjećaja sigurnosti u županiji.

Zanimljivo je da je Međimurska županija prema službenoj statistici imala jednu od najmanjih stopa kriminaliteta u Hrvatskoj protekle godine, kao i da policija ne vodi statistiku kriminalnih djela prema etničkoj pripadnosti. A najzanimljivije je da je načelnik međimurske policije u Dnevniku HRT-a u utorak na izričito pitanje jesu li ovi podaci točni, potvrdio da jesu.

Uz to je ponovio raniju tvrdnju da na prosvjedu nije bilo nikakvog govora mržnje, što je izjavio i ministar policije. No prema medijskim izvorima, otvorenih rasističkih slogana je ipak bilo, a na transparentima je vidljivo i ušato U. I tako se ovim protestima, ali i ranijim incidentima - nedavnom paljevinom romske imovine, na primjer - Hrvatska pridružila susjedima u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, ali i Francuskoj i Italiji.

Ne treba se čuditi protestima koji navodno nisu usmjereni protiv Roma, ali ipak ispada da jesu. Političke okolnosti im pogoduju. Sve druge manjine već su prozvane, i Srbi i homoseksualci, i LGBT i oni koji brane pravo na pobačaj, kao i Židovi (kroz historijski revizionizam tj. negiranje konclogora i Holokausta). Zašto ne i Romi, pogotovo zato jer su oni politički slabo organizirani. Logičan je to nastavak širenja straha od imigranata i Muslimana kao i od svake manjine i svih drugih i različitih.

Osim toga, izražavanje mržnje se tolerira, tome svjedoče zidovi namrčeni kukastim križevima i rasističkim parolama, urlanje na utakmicama, a bogme i govor mržnje raznoraznih dužnosnika. Toleriraju ga policija i sudstvo, politika i javno mnijenje, a kad se govor mržnje jednom etablira (a etablira se nekažnjavanjem) u odnosu na jednu skupinu, lako se širi i na druge...

Istina nikada nije stajala na putu ni jedne ideologije, pa tako ni “podaci” o kriminalu Roma - što ne znači da s Romima nema problema. U Međimurju je poznat slučaj sa školovanjem romske djece iz 2002. Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. I zbog toga je država morala isplatiti 560.000 kuna odštete.

I u drugim postkomunističkim zemljama otvorena diskriminacija, napadi, izoliranje i getoizacija su samo dio dramatičnih odnosa prema toj manjini, uključujući i prisilnu sterilizaciju žena u Češkoj do prije desetak godina.

Prema genetičkim analizama, Romi su prisutni u Europi negdje od šestog stoljeća, a danas ih je u EU oko šest milijuna. Rasuti po istoku i jugu Europe, iako već odavno nisu nomadi, mnogi su ipak zadržali snažnu tradiciju nomadske kulture, makar ih ona osuđuje na rubnu egzistenciju. Političari u zemljama u kojima žive Romi, pa tako i naši, neumorno ponavljaju da su dva stupa integracije obrazovanje i zaposlenost.

Ali desetljeća pokušaja socijalne integracije u socijalizmu, nenasilne ili nasilne, slabo su urodila plodom. Samo se manji dio uspješno integrirao, a dio njih i danas, i u razvijenim državama, odbija integraciju i ono što njihova okolina naziva normalnim životom doživljava kao prisilu.

O tome se, međutim, uopće ne govori jer spominjanje različitosti nije politički podobno, zvuči kao opravdanje nesnošljivosti i predrasuda. A upravo je ta njihova specifična tradicija ono što treba razumjeti i ne zanemarivati u politici integracije ove najviše diskriminirane i marginalizirane te zato najranjivije skupine koja u svakom društvu predstavlja idealnu žrtvu.

Ni fondovi EU, birokratski ukazi ni prisustvo više policije i socijalnih radnika neće bitno promijeniti stvar. Promijenit će je dijalog, što je najteži put za svako društvo jer zahtijeva angažman i pristup drugačiji od nasilne integracije. Zazivanje mržnje govori više o društvu u kojem žive nego o samim Romima.