Šef oporbe Beljak i ministar poljoprivrede Bernardić

Kako siješ tako ćeš i žeti, tu je poslovicu predsjednik SDP-a Davor Bernardić izgleda doslovno shvatio pa se njegovo opozicijsko djelovanje u zadnjih godinu, godinu i pol, pogledajte i sami, najviše svelo na govor o poljoprivredi. Premda izuzetno važna i ozbiljna, i ova tema u Bernardićevoj izvedbi počinje i završava, logično, u okvirima politikantstva i površnosti, a Bernardić se pomalo, ali sigurno profilira u nešto kao SDP-ov pandan neretvanskoj nasljednici Tomislava Tolušića Mariji Vučković.

Od Sračinca do Donjeg Lapca, od Otočca do Gudovca, Bernardić hoda i promovira SDP kao jedinu autentičnu hrvatsku seljačku stranku, izgovarajući, nažalost, sa strašću i uvjerljivošću virtualnoga govornog asistenta Siri razmišljanja i zaključke poput ovih:

“Imamo najbolji tim u Hrvatskoj za poljoprivredu”,

“Imamo plan kako udvostručiti poljoprivrednu proizvodnju”,

“Kad SDP dođe na vlast, oživjet ćemo poljoprivredu”,

“Uvozni lobiji danas rade sve da poljoprivrednici u Hrvatskoj propadnu”,

“Hrvatska poljoprivreda na nikad je nižim razinama”,

“SDP će promijeniti uvjete plasmana poljoprivrednih proizvoda”.

Za to vrijeme predsjednik Hrvatske seljačke stranke Krešo Beljak niti ne pomišlja na to da bi javni prostor zauzimao, a politički krčio besplodnim i prekomjernim govorancijama o poljoprivredi.

Tu i tamo Beljak nešto kaže i o problemima sela, no zaokupljaju ga zapravo sasvim druge stvari, a bavljenje njima daje mu bitno veću vidljivost u javnosti nego što je svojim ratarskim diskursom dostiže Bernardić.

Beljak je, jednostavno, najtiražniji frontmen “kobasica koalicije”, kako su je nazvali u Globusu, što lijepo opisuje smjesu koja čak i kad je sva od otpadaka, u finom čušpajzu i s pažljivo odabranim začinima može, naravno ovisno o ukusima, djelovati “apetitlih”.

Stavimo samo na trenutak Beljakove poruke uz Bernardićeve i provjerimo kako su to Bernardić i Beljak programirano zamijenili političke uloge:

“U Hrvatskoj su se probudili fašisti”,

“Hasanbegović je sljedbenik Ante Pavelića”,

“Tuđman je otac hrvatske korupcije”,

“Tito je zadnji faraon na ovim prostorima”.

Seljačka stranka koja se davno ostavila agrara i sasvim prebacila na trgovinu - političku, nego kakvu - kroz svog predsjednika Krešu Beljaka namjerno emitira agresiju pernarovskog ili kolakušićevskog tipa, toliku da mu čak i najbolji prijatelji, ništa manje nasilni od njega, poput recimo Zorana Milanovića, pred kamerama imaju potrebu reći: “Glup si, j***te”.

Imajući dakle Beljakušića za udarnu iglu najvećeg oporbenog bloka i za glavnoga koalicijskog saveznika, “kobasica koalicija” čvrsto je okrenuta ne selu kao izboru i načinu života, ne seljacima kao privrednicima, nego seljaštvu kao naopakom stilu kakav ne bi trebala hraniti nijedna doista ozbiljna naprednjačka politička opcija.

U takvoj “kondiciji” teško je odigrati ulogu uvjerljive antikorupcijske fronte, još posebno kad imaš presudu koju ti se doduše prema zakonu više ne smije predbacivati ili ti je pak odnekud palo lijepih 35 tisuća eura za školarinu od koje se, što je najgore, nisi vidljivo unaprijedio. Nije dovoljno ispravno odabrati temu - a s korupcijom nikad ne možete pogriješiti - važni su, osim toga, popudbina i kvalitete govornika.

Gledati u vođu oporbe Beljaka i njegova ministra poljoprivrede u sjeni Davora Bernardića kao na pokretače promjena koji će tobože prekinuti “eru velikih dogovora” znači gledati u tužnu Hrvatsku koja sve slabije vjeruje u višestranačje i sve manje očekuje od demokratskih izbora. Uzimati kao dovoljan za razlikovanje u politici taj sivi amalgam huliganizma i demagogije znači pristajati stalno na još manje. Zadovoljiti se ovim slabim retoričkim figurama i domišljanjima “BB Boysa” znači izgubiti i duh i nadu.

Ideja projekta Beljak-Bernardić nije, očito, stvaranje ničega novog, rastvarajućeg, potentnog ili naročito privlačnog na ljevici ili u blizini centra, nego konzerviranje jedne starinske političke snage programiranog dometa koja se u svakom trenutku može upotrijebiti za točno određen oblik političkog inženjeringa, bilo da je riječ o zasad i dalje imaginarnoj i nakaradnoj velikoj koaliciji ili nekoj malo manjoj, koja bi svejedno imala slične sponzore, ciljeve i zadatke.

Taj projektić nema veze s biračima, nego opet isključivo sa strukturama. Beljaku i Bernardiću u njemu su dopuštene ili dodijeljene precizne uloge izvan kojih se ne mogu ni kretati ni snalaziti: uloge iritatora i gnjavatora, provokatora i propovjednika, zlice i dobrice.

Pajsera i lutkice.