Sammir još drži nadu u dobru sezonu Zajecove ekipe

Kada mi netko posljednjih godina spomene Dinamov europski san i Božić u plavom, uvijek se sjetim Sergeja Jesenjina: “... nek miruje ono čega ne bi, odveć rano zamoren Dinamom, samo čemer osjećam u sebi...”

Stvari se, kao i svakog ljeta, u Maksimiru ne razvijaju kako treba. I dok je Hajduk u jednoj furioznoj utakmici, u pravom europskom tempu, zgazio vrlo dobru rumunjsku momčad, moldavski šerif je upucao Dinamo i bacio ga tamo gdje već godinama čami - u drugu europsku ligu. Nisu stvari bolje izgledale ni dok su u Dinamu igrali i bolji igrači, poput Modrića, Ćorluke, Kranjčara, Vukojevića, Eduarda ili Mandžukića, samo što je današnji Dinamo još slabiji i nešto mi govori da je došao kraj petogodišnjoj dominaciji čak i u okvirima Hrvatske lige.

U četvrtak mi je jedan od glavnih moderatora izdavačke politike EPH, nadam se u šali, sugerirao:

- Da sam na tvojem mjestu, predložio bih uredniku da ukine kolumnu iz ‘Maksimirske šume’, pokupio bih radnu knjižicu i otišao na burzu. Dosta si lagao narod...

Ideja će se mnogima svidjeti, ponajviše onima u “šumi”, koji iz svečane lože ne osjećaju kako krvari navijačko srce. Klub, za koji smo govorili da je svetinja, dičili se jedinim europskim trofejem, danas je spao na niske grane, osim novca, nemaju ništa. Umjesto pobjedama šopamo naciju aferama, pa su tako i Dinamovi čelnici Zoran Mamić i Damir Vrbanović bili 69 minuta na saslušanju kod inspektora Uefe Petera Limachera u Nyonu, iako - imam osjećaj da njemačka policija tapka u mraku i na svjetlo dana izvlači pogrešne ljude i pogrešne “istine”. A Dinamo visi o tankoj niti i još samo najzagriženiji vjeruju da se stvari mogu popraviti...

U svoju stotu godišnjicu Hajduk je ušao u šampionskom galopu, nisam vjerovao da mogu samljeti, pa čak i poniziti solidnu rumunjsku momčad. Možda ih je inspirirala i činjenica da se suparnik zvao Dinamo. Iz naftalina je Stanko Poklepović iščupao Marina Tomasova, koji je u dvije utakmice zabio dva antologijska gola. U Bukureštu me njegov gol podsjetio na slavni gol Bruna Contija na svjetskom prvenstvu 1982. godine, a treći gol Dinamu zabio je u maniri Diega Forlana. Nerazumljivo je zašto je Marin Tomasov tako dugo bio u frižideru, dok su na Poljudu raznorazni pustolovi skromnih nogometnih mogućnosti brali stotine tisuća eura.

I dok se nogometna euforija širi mediteranskim dijelom Hrvatske, u “hladnom” i depresivnom Zagrebu sve je manje nade da će Velimir Zajec stvoriti veliki Dinamo. Nada još tinja jedino zbog Brazilca Sammira, koji je napokon počeo igrati pravi nogomet i Šibenčanina Ante Rukavine, za kojega se vjeruje da može “ispeglati bore” na Zajecovu izmučenom, umornom licu i razjuriti letargiju, u koju je pao čak i dvanaesti Dinamov igrač, čiji je “nema predaje” sve tiši i u njemu je sve manje vjere...

Vjerovao sam u Dinamovu mladost, u talent Tomečaka, koji je impresionirao čak i Tomislava Ivića, koji gotovo nikad nije promašio u procjeni igrača. Ali, on će biti fit tek za dva tjedna. Vjerovao sam u Milana Badelja, međutim, on ovog ljeta igra ispod razine svojeg talenta. U srijedu su zbog njega u Zagreb došli glavni ljudi Lyona, međutim, vjerojatno su otišli razočarani, očekivali su više. Puno više sam očekivao i od Andreja Kramarića, koji je prošlu sezonu proveo u zapećku, a ove se nije nametnuo i bojim se da će Dinamov navijač još dugo čekati “eksploziju” njegove nadarenosti.

Bojim se da će doživjeti sudbinu Domagoja Abramovića ili Marka Janjetovića, koji su u pubertetu igrali u velikom stilu, da bi u zrelim godinama jednostavno nestali s nogometne mape. Nogomet je, ipak, igra u kojoj mogu uspjeti samo oni koji uz znanje u nogama imaju i karakter, sportsku drskost i kojima ne treba vjetar u leđa, osim naklonosti trenera. A baš ti klinci imaju veliku podršku i Zajeca i Mlinarića.

Iluzorno bi bilo očekivati da će Dinamo krenuti u pravi “šoping” jer za pravu kupnju potrebni milijuni, koje si više ne mogu priuštiti čak ni bogati talijanski klubovi, o recesiji se počelo govoriti i u Barceloni i jedino još Real Madrid troši kao pijani milijarder. Jer, oni i jesu milijarderi i, bez obzira na sve, najveći klub na svijetu. Dinamo može potrošiti tek šaku kuna na Rukavinu i to je njegov plafon, može kupiti “novog Callela” ili dovesti “oličenje bezvoljnosti” - Igora Bišćana. Ili novog Moralesa, koji je zaronio u tešku krizu, potpuno je neupotrebljiv i sumnjam da ga Zeko može vratiti na prošlogodišnju razinu.

Možda je doista moj šef bio u pravu kad mi je rekao da se ostavim Sizifova posla. No, još neću odustati iz tri razloga. Prvi je Dinamo, koji nikada i ništa ne može izbrisati iz srca Zagrepčana; ma kakav bio, on je ipak zagrebački sportski ponos, bez obzira na to što pola igrača ne zna gdje je Jelačićev trg. Ne znaju ni hokejaši Medveščaka, pa ipak silnom borbenošću i srčanošću oduševljavaju Zagrepčane. Druga stvar koja mi ne da da slomim olovku i bacim je u koš je vjera da Velimir Zajec može u svojoj najtežoj misiji u karijeri samo njemu svojstvenom strpljivošću i energijom podići Dinamo do pristojne europske razine, a treća stvar je privrženost ovoj profesiji, koja mi je otrovala dušu. Supruga mi često prigovara - “novine su ti važnije od mene”. I ne samo novine, kažem, ali u sebi, i zbog strogog pogleda kućnog policajca, obično ću se suzdržati od ironičnih komentara.

Na žalost, sve je manje vremena i za Dinamo i za Zajeca i za nas! Kažu da će 2012. godine biti propast svijeta! Nek’ propadne, nije šteta!