S programom koji nudi, ORaH nikad neće biti - ni HDZ ni SDP!

Jutarnji list objavio je komentar Luke Popova pod naslovom “ S programom koji nudi ORaH nikad neće biti Syriza ”. Tekst se bavi nacrtom ORaHove politike ekonomske demokracije. ORaH je stranka čija se politika temelji na konceptu održivog razvoja, a razvoj događanja u ekonomskoj sferi jasno ukazuje da nema održivog društva i razvoja ako je gotovo sve bogatstvo u rukama izuzetno malobrojne elite. ORaH se ne zalaže za ukidanje privatnog vlasništva, kako insinuira autor teksta, već da se zadrugarstvu, radničkom dioničarstvu i socijalnom poduzetništvu (oblici ekonomske demokracije) omoguće jednaki uvjeti za razvoj kao tvrtkama i obrtima. Hrvatska je država s vrlo malom i slabom ekonomijom pa bi svima trebalo biti u interesu povećanje volumena ekonomskih aktivnosti, a ne da se pojedini oblici ekonomskih praksi panično zatiru u korijenu plašenjem baukom “kolhozizacije” i samoupravnog socijalizma. Tema ekonomske demokracije izuzetno je aktualna u cijelom svijetu, a posebice u EU i SAD-u. U EU trenutno postoji 250.000 zadružnih poduzeća koja zapošljavaju 5,4 milijuna stanovnika.

Pri tom zadruge imaju značajan tržišni udio u sektoru poljoprivrede (oko 80 posto u Nizozemskoj i Finskoj), šumarstva (60 posto u Švedskoj), bankarstva (50 posto u Francuskoj), zatim maloprodaje (36 posto u Finskoj) te u zdravstvu i farmaciji, IT sektoru itd. Ideja ove politike nije protivna gospodarskim aktivnostima, već upravo suprotno, ona zagovara davanje prilike drukčijim ekonomskim modelima koji trebaju paralelno egzistirati s privatnim i javnim tvrtkama.

Naslov teksta sugerira čitatelju da je Syriza mjera onoga što ORaH želi biti, ali nikada neće biti, što je potpuno promašena teza koju smo i sami nekoliko puta demantirali jer smo programsko-politički različite stranke. ORaH je članica frakcije Zelenih u Europskom parlamentu, dok je Syriza članica frakcije udružene ljevice, dakle ne dolazimo čak ni iz iste političke obitelji. Kao takav ORaH je na političkom spektru daleko progresivniji u ekonomskom i u smislu ljudskih prava od stranaka europskih socijalista, a u području ljudskih prava daleko progresivniji od stranaka tzv. europske udružene ljevice.

No, ovakva je usporedba i licemjerna jer čitatelju pokušava podvaliti da je to što ORaH nikada neće biti Syriza nešto loše, a zapravo se radi o smišljenom plasiranju dezinformacija u namjeri da se na hrvatskoj sceni spriječi pojava bilo kakve političke opcije koja će ponuditi novi i svježi politički i ekonomski koncept izlaska iz krize.

Autor se ismijava s tezom da kada bi bilo manje milijunaša, da bi onda bilo i manje siromašnih. Za njega ništa ne znače knjige, studije, članci i radovi koji su jasno pokazali i dokazali da trickle down ekonomija ne funkcionira i ne može funkcionirati. Autora ne zanima što Dorling govori o društvenoj nepravdi, njenim uzrocima i posljedicama. Ne zanimaju ga ni nalazi Naomi Klein o mehanizmima koje su koristile najbogatije zemlje svijeta i međunarodne financijske institucije u doslovnom porobljavanju bivših kolonija i imperijalnih posjeda.

Ne zanimaju ga ni Lansleyjev prikaz rastućeg bezdana između porasta produktivnosti i plaća u zadnjih 40-ak godina, što očigledno ukazuje da se profit sve više prelijeva u samo nekoliko džepova, kao ni Stiglitzevi i Krugmanovi nalazi da kontinuirano i sistemsko seljenje novca i profita od siromašnih i srednjih slojeva na vrh piramide najbogatijih zapravo ne stvara efikasniju ekonomiju i ne potiče poduzetništvo, već stvara društvenu nestabilnost.

A najmanje ga zanimaju empirijski podaci temeljem kojih su ti i mnogi drugi autori došli do svojih zaključaka. On se čvrsto drži one: ako podaci govore nešto drugo nego moja zadrta ideološka uvjerenja, utoliko gore za podatke! Naposljetku, tko su svi ti spomenuti stručnjaci i znanstvenici, među kojima ima i nobelovaca, prema doktoru fizike koji mašta o tome da bude ugledni neokonzervativni ekonomist!?

Dakle, autor se obrušava na prijedlog a da ne nudi bilo kakvu validnu argumentaciju. Nije slučajno da svoje ismijavanje ORaH-ova prijedloga nije potkrijepio nijednim empirijskim podatkom, što bi se očekivalo od znanstvenika. Cijeli pamflet, jer ga se drukčije i ne može nazvati, na kraju nije ništa drugo nego namjerno dovođenje čitatelja u zabludu.

Drugo se nije moglo ni očekivati ako se zna da je autor član nečega što se predstavlja kao Novi konzervativni pokret, osoba koja se predstavlja kao fizičar, znanstvenik i praktični katolik, javno deklarira da se zalaže za ograničenu državnu vlast, male poreze te posvemašnju deregulaciju tržišta roba i usluga, da ne vjeruje (naglasak na “ne vjeruje”!) u državni intervencionizam u ekonomiju, kao ni sveprisutnost države u privatnim životima građana.

Autor je osoba koja u većini rasprava vrlo spremno miješa i zamjenjuje svoj navodni znanstveni kredibilitet za vjersku i njoj odgovarajuću ideološku dogmu. Ukratko, pametnome dosta! Ostaje da budućnost donese odgovor na pitanje koliko je u Hrvatskoj kritičnih i propitkujućih građana, nakon desetljeća vjerske i ideološke indoktrinacije koja je čak i od mladih znanstvenika uspjela napraviti ljude indoktriniranih dosega?