KOMENTAR

S Moskvom se uvijek mora pregovarati

 Grigory Dukor / REUTERS

Ovako nešto nije bilo ni u najnapetijim vremenima “pravog” hladnog rata između SSSR-a i Zapada. Nikad se nije dogodilo da čak 22 (16 od 28 članica EU te SAD, Australija, Kanada, Norveška i dvije pretendentice na EU, Albanija i Makedonija) zemlje istovremeno protjeraju ruske diplomate (neke druge su pak povukle svoje veleposlanike iz Moskve) i to kao znak solidarnosti zbog “napada” na jednu od zemalja svog kruga (Velika Britanija), ali i da povod za takvu drastičnu, pa i bizarnu mjeru, bude slučaj koji ne samo da nije jasan, nego što se više kopa u magli, to je zakučastiji. Riječ je o napadu “ruskim” nervnim plinom novičok na bivšeg špijuna ruske vojne obavještajne službe (GRU) koji je godinama radio za MI 6 Sergeja Skripalja (poslije razmijenjenog za ruske špijune iz SAD-a) i njegovu kćer Juliju. Velika sumnja jest pala na Rusiju. Nije da nije. Nisu tu čista posla, ali nema definitivne potvrde da su Rusi umiješani, onako kako to tvrde britanski političari.

No, Zapad je gotovo unisono reagirao kažnjavajući Moskvu, i to u trenutku kad se Vladimir Putin očekivano utaborio u Kremlju na dodatnih šest godina nakon razorne izborne pobjede te uoči Svjetskog prvenstva u nogometu koje bi trebalo u svijet odaslati sliku prijateljske, uljepšane i prihvatljive Rusije i njihova susretljivog predsjednika, odnosno pokazati da Rusija nije takav bauk kakvim je prikazuju na Zapadu, iako ni Zapad u Ruskoj percepciji ne prolazi puno bolje. No, dok se ruski diplomati grozničavo pakiraju, a zapadni u Moskvi iščekuju da im sa “šup kartom” ruski poštari pokucaju na vrata, nikako da dobijemo odgovor na pitanje tko je napao zaboravljenog špijuna Skripalja i njegovu kćer, zašto je to učinjeno na tako okrutan i svirep način te kome to odgovara u konačnici?!

Kad razmislimo logički - nikome. Pogotovo to ne odgovara Kremlju (barem se tako čini) i to pred najavu ublažavanja sankcija i Svjetsko prvenstvo, u koje je Rusija uložila ne samo golema financijska sredstva, nego je ono trebalo poslužiti kao definitivno etabliranje Rusije kao ravnopravne sile glavnim velesilama. (Kompleks Kremlja i jest u toma da stalno kvocaju kako “samo žele da ih ostale velesile tretiraju kao ravnopravne”.) No, to je logički, a politika je, znamo, često s onu stranu logike, čisti pragmatizam, čime ne prejudiciramo da iza svega stoji Kremlj ili neka od njegovih frakcija koje su započele “rat” za vrijeme koje će doći nakon Putina (ovo je njegov, trebalo bi barem tako biti, zadnji mandat, ali nije jasno hoće li ga produljiti ili će tražiti nasljednika) ili pak neki zapadni zaplotnjaci i urotnici koji bi da Rusija izgrebe koljena.

Pitanja se roje, a odgovora je sve manje. U Rusiji doduše imaju jednostavan odgovor - Zapad nas se boji i ne želi jaku Rusiju koja im je postala gospodarski i politički konkurent! To je mantra na kojoj Kremlj, vrlo uspješno, gradi svoju poziciju u ruskom društvu i na tome Putin pobjeđuje na izborima, jer što je više napada na Putina, to im je u Rusiji on miliji i draži, a mediji šire antizapadnjačku propagandu ništa manje harno nego što tvrde da na Zapadu vlada antiruska histerija. No, vjerojatno je afera Skripalj dobrim dijelom bila zadnja kap strpljenja s Putinom, koji jest ojačao međunarodnu poziciju Rusije, ali prema zapadnim kriterijima, nije kooperativan na način na koji bi se to željelo od zemlje koja je umiješana u gotovo sve važnije svjetske krize.

Solo igrač i trouble maker. Prznica. Pogotovo kad je Sirija u pitanju, gdje se Rusija pozicionirala kao jedan od najvažnijih bliskoistočnih igrača. Putin je tu pokazao zube i unatoč zahtjevima jakih igrača, SAD-a, NATO-a i EU da se trenutačni predsjednik Bašar al-Asad makne s čelne pozicije, on ne samo da je i dalje u sedlu, nego ojačava svoju poziciju upravo zahvaljujući angažmanu Rusije. Dogodilo se da su sada čak i najžešći protivnici Bašara al-Asada spremni prihvatiti ga kao sugovornika iako ga je Rusija ojačala, tako da se teško može naći itko tko bi mu bio konkurent... Rusija je tu pokazala sebe kao ključnog aktera koji ne samo da nameće tempo i teme, nego ih i diktira.

No, ovo masovno istjerivanje diplomata (brojka iznosi više od sto) vrhunac je napetih rusko-zapadnih odnosa koji su se počeli kvariti 2014. godine s početkom ukrajinske krize kad je Vladimir Putin u strahu da bi mu NATO mogao doći na obale Dona i plaže Crnog mora, gdje je imao smještenu jaku crnomorsku flotu, reagirao instinktivno prisvajajući arogantno poluotok Krim. Predsjednik Putin je mislio da će mu to proći nekažnjeno, kao recimo koju godinu ranije, kad je zaratio s Gruzijom (kolovoz 2008. godine).

Tadašnji rat u kojem je Gruzija, odnosno tadašnji njezin predsjednik Mihail Saakašvili snosio veliki dio odgovornosti, ali i unatoč tome što je Putin priznao neovisnost separatističkim paradržavnim tvorevinama Abhaziji i Južnoj Osetiji, nije osjetnije naudio odnosima sa Zapadom. Prošao je lišo, pa je mislio da oprobanom metodom može i dalje, i s Ukrajinom koju još smatra svojim lenom. Imao je i povoda za takvo mišljenje - Rusija je i dalje bila članica G8 i nitko od ostalih članica nije dovodio u pitanje njezin status ravnopravnog dijela asocijacije najutjecajnijih zemalja na planetu, a Putin je i dalje bio rado viđen gost na banketima u svjetskim metropolama.

No, Rusija nije htjela biti saveznik s ostalima iz te skupine, nego otvoreni suparnik, što se nije uklapalo u njihovu agendu. Rusija je smatrala da bi time postala samo dio “američkog prirepka” pa je osjetivši se opet jakom, željela biti vlastiti, i kako sami kažu, alternativni igrač na međunarodnoj sceni. No, sada je, čini se, “došla maca na vratanca” te je napad na nesretnog bivšeg špijuna Skripalja iskorišten da se Vladimiru Putinu pošalje ukor pred isključenje, odnosno da ga se natjera na popuštanje i pošalje poruka njegovim potencijalnim saveznicima da se ipak priklone Zapadu, a ne njemu. Rusija jest velika, moćna i snažna, ali ne možeš biti Pale sam na svijetu. (U Rusiji vlada uvjerenje da mogu prkositi i da im ta pozicija ne odmaže, nego kremaljskoj eliti i odgovara).

Nakon oduzimanja Krima Zapad je uveo ekonomske sankcije koje nisu toliko naudile Rusiju, a i zemlje EU imale su gubitke. U bruxelleskom klubu počelo se nazirati iskakanje određenih članica u vezi sa sankcijama (Mađarska, Slovačka, Grčka, Cipar pa i Italija bile su za ublažavanja, Poljska, Estonija, Litva, Latvija za jačanje sankcija, a sve je ovisilo o Njemačkoj i Francuskoj), što je prijetilo sukobima unutar članica. No, baš u trenutku kad se najavljivalo da bi moglo doći do ublažavanja sankcija, buknula je hladnoratovska reminiscencija. O tome je govorila i kancelarka Angela Merkel. Stoga ovaj potez može biti i poruka Putinu da su EU i Zapad ipak jedinstveni te da batali trud na destabilizaciji EU i pokušaju da zabije klin između članica u trenutku Brexita i priče o Europi više brzina, koja je zabrinula mnoge njezine zdvojne, pogotovo istočnoeuropske članice.

Putinova vanjska politika dobrim se dijelom osniva i na oprobanoj strategiji - “Ne mogu nas izolirati i ignorirati. Kako god bilo, s nama moraju razgovarati. Prevažni smo”. To nije daleko od istine. Dugo se na Zapadu ignorirao i SSSR, ali se na kraju s njim surađivalo i razgovaralo, a u teškim trenucima Drugog svjetskog rata bilo je i savezničkih odnosa. Rusija je ipak prevažna i prevelika zemlja da bi se mogla samo tako izolirati i odbaciti. No, Zapad vjerojatno misli da i Rusiju može slomiti, kao što je to učinio s SSSR-om. Iz današnje perspektive, bez obzira na velike probleme Rusije (ovisi samo o cijeni nafte i plina, nema baš neku proizvodnu industriju, ima vrlo zabrinjavajuću demografsku situaciju i nejasno je može li dugoročno pratiti utrku u naoružanju koju je sama nametnula), to je ipak na dugom štapu, ako je uopće.

I nešto za kraj, što možda potvrđuje onu tezu “da će Zapad kad-tad ipak morati pokucati na kremaljska vrata s prijedlogom na razgovor” - nekako ispod radara je prošla vijest, baš ovih vrelih dana masovnog izbacivanja diplomata, da je Njemačka (koja je nakon Britanije i SAD-a istjerala najviše ruskih diplomata - četvoricu) odobrila gradnju plinovoda Sjeverni tok 2 u svojim teritorijalnim vodama Baltičkog mora. Tim grandioznim plinovodom Njemačka postaje glavni distributer ruskog plina za zapadnu i srednju Europu. To je učinjeno unatoč protivljenju Bruxellesa i mnogih članica EU i SAD-a, koji se zalažu za to da Europa što manje bude ovisna o ruskom plinu. I sad ti budi pametan i pokušaj se razabrati u svemu ovome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 01:35