Nad čovječanstvo se nadvila nova gadna prijetnja: svjetskim financijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni tečaj svoje valute rijala prema dolaru. Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidljive događaje s kataklizmičkim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.
Za svjetske financije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom valu i sve druge zemlje Zaljeva koje su svoje valute vezale za američki dolar - Kuvajt, Emirati i Katar - doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije. U drugom valu devalvirali bi rublja, kanadski i australski dolar, peso, bolivar, angolska kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija... Otkud takav katastrofični scenarij?
Nažalost, on nije samo hipotetski, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog plina, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.
Kazahstan je u kolovozu “otkvačio” svoju tenge od dolara. Prije manje od mjesec dana i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni tečaj manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim tečajem vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni tečaj. No, kakve veze ima cijena nafte s valutnim tečajevima?
Dok su nafta i plin vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priljev “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inozemne investitore. “Dolarska bonanca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute (eng. pegged) za dolar, a fiksni tečaj su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne pričuve.
Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inozemni ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom tečaj ne bi mijenjao, središnje banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni tečaj pod pritiskom deprecijacije. No, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od obrane tečaja i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad tečajna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.
Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne pričuve koje su u kolovozu 2014. dosegnule 746 milijardi US dolara. No, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su ih početi trošiti za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog tečaja rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li prazniti pričuve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.
A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milijun barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko. Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata morat će se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući tečajna sidra”, odustajući od fiksnih tečajeva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju. Već se priča i o donedavno posve nezamislivom “de-peggingu” hongkonškog dolara. Ali, ne zbog pada cijene nafte i sirovina, nego zbog straha da ne postane preskup turistima.
Trebamo li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da digne svoje tečajno sidro i prestane braniti svoj de facto fiksni tečaj kune prema euru? Hrvatska ne izvozi ni naftu ni željezo, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odljev deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za obranu tečaja kune.
Hrvatska ima ukupni neto inozemni devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.
Ukratko, Hrvatska je inozemnim i domaćim vjerovnicima i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njezine bruto devizne pričuve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih pričuva.
Knjigovodstvenim rječnikom rečeno, Hrvatska ima omjer duga i novčanog “kapitala”, ili financijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće tečaje u svijetu ne odrazi i na nju. S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske financijske zajednice prema režimima fiksnog tečaja. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga nitko ne očekuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....