KOMENTAR

Recept za izlazak iz krize: brzo vrati dug, opet se zaduži i troši

Što je to Amerika činila da se iz ponora krize izvukla tako brzo i elegantno, dok Europa još pati u poniranju privatne potrošnje i prezaduženosti te mukotrpnog razduživanja privatnog sektora? Izvukla se pomoću dva mehanizma. A obadva se svode na gotovo trenutačno razduživanje građana i na obnavljanje njihova kapaciteta za ponovno - zaduživanje
 Dragan Matić/CROPIX

Blažena rutina! Prema već ustaljenom ritualu, hrvatska centralna banka (“Narodna”, premda to više nije, jer više ne polaže račune niti Saboru, kamoli izvršnoj vlasti, samo ih “informira” o stanju...) objavila je i na početku ove godine da se bankovni krediti i poduzećima i građanima ne prestaju urušavati.

Na kraju studenoga prošle godine, ukupni krediti koje su koristila poduzeća padali su 28 mjeseci zaredom, brzinom od 3,9 posto na godinu. Krediti stanovništvu padaju od 2012., lani brzinom od 0,7 posto. Još je gore s kreditima za obrtna sredstva i za investicije: i oni su u slobodnom padu od svibnja 2012. - pozajmice za tekuće poslovanje smanjile su se u posljednjih godinu dana 5,3 posto, a za ulaganja 3,5 posto...

Ekonomska struka tu pojavu naziva razduživanjem, ili popravljanjem bilanci nakon financijskog sloma, odnosno pada vrijednosti imovine, nakon kolapsa koji neki nazivaju i “rasprskavanjem balona cijena”. Još kad se pogleda i porast štednje građana u bankama, dobije se neto razduživanje. Riječju: ekonomska katastrofa.

Naime, s kreditima novac ulazi u ekonomiju. Nema li kredita, nema novca. Nema li novca, ne mogu se prodati proizvodi i usluge, zaposlenici dobivaju manje plaće i otkaze. Nema se otkud platiti poreze, režije, račune... Ekonomija pada u spiralu poniranja zvanu dužničko-deflacijska depresija. I tu se Hrvatska nalazi danas. Ali, ne samo Hrvatska, nego cijela kontinentalna Europa, čija je Velika recesija započeta 2007. daleko gora od Velike depresije 1929.: nakon Velike depresije, ekonomske oluje svih oluja, europska industrijska proizvodnja, a s njom i BDP, vratila se na pretkriznu razinu (oporavila se) već u šestoj godini nakon početka krize.

U aktualnoj Velikoj recesiji, u sedmoj godini od njezina izbijanja, europska je industrijska proizvodnja još oko 7,5 posto ispod one iz 2007., a simbolične stope rasta ne obećavaju potpuni oporavak niti u idućih 15-ak godina. Kako je to moguće?

Misterij je tim veći što su se Sjedinjene Države, iz kojih je globalni financijski udar i krenuo, oporavile za samo 14 mjeseci, i danas grabe naprijed velikim koracima. I nezaposlenost je SAD snizio na sjajnih oko šest posto, dok Europa muku muči s gotovo dvostrukom prosječnom stopom, a na cijelom njezinom južnom obodu posao nema svaka druga mlada osoba.

Dok je Eurozona od 2011. do 2013. godine bilježila stope rasta BDP-a na rubu statističke pogreške, od samo pola posto, Amerika je u isto vrijeme povećala svoj BDP za 6,5 posto.

No, konvencionalna je zabluda da je administracija predsjednika Obame to postigla fiskalnom intervencijom u obliku povećanja državne potrošnje i javnih investicija. Nije! Američka javna potrošnja u istom se razdoblju smanjila za 0,8 posto, a oporavak su zapravo povukle privatna potrošnja i investicije privatnog sektora.

Privatna je potrošnja u Sjedinjenim Državama u tri godine porasla 4,6 posto, dok se u Eurozoni smanjila za jedan posto; privatne su investicije u Americi porasle 2,2 posto, dok su se u europskim zemljama sa zajedničkom valutom smanjile 0,9 posto. Kako je moguća takva drastična razlika? Otkud ta nevjerojatna divergencija dviju nasuprotnih obala Velike bare? Što je to Amerika činila da se iz ponora krize izvukla tako brzo i tako elegantno, dok Europa još pati u poniranju privatne potrošnje i prezaduženosti te beskonačnog i mukotrpnog razduživanja privatnog sektora?

To pitanje progonilo je i direktora jednog od vodećih europskih ekonomskih think-tankova, briselskog CEPSA, Daniela Grosa. Pa je taj, jedan od vodećih europskih ekonomista, došao i do vrlo zanimljivog rješenja za zagonetku transatlantskog ekonomskog raskola: Amerika se iz užasne krize, prema ocjeni legendarnog bivšeg šefa FED-a Bena Bernankea, veće i dublje od Velike depresije, izvukla pomoću dva mehanizma. A obadva se svode na brzo i učinkovito, gotovo trenutačno, razduživanje građana te na obnavljanje njihova kapaciteta za ponovno - zaduživanje. I, dakako, trošenje.

Amerika ima u svijetu vjerojatno jedinstveni način kreditiranja kupnje nekretnina. Prema tom sustavu, korisnik kredita za otplatu jamči samo nekretninom koju je kupio na kredit. Ako više nije u stanju otplaćivati svoj hipotekarni kredit, dužnik nekretninu može vratiti kreditoru, ili će mu je banka zaplijeniti, i njegov se kredit zatvara, čak i kada je vrijednost nekretnine manja od ostatka duga.

Nakon zatvaranja kredita korisnik više nema nikakvog dugovanja prema banci ili drugom kreditoru. No, to nije tako u svim saveznim državama SAD-a. U nekima dužnik, i nakon što je vratio stan ili kuću banci, i dalje mora otplaćivati ostatak kredita veći od vrijednosti nekretnine. Ali, tada mu na raspolaganju stoji sljedeći mehanizam: osobni bankrot.

“Američka procedura za osobni bankrot nudi relativno brzo rješenje”, piše Daniel Gros. “Milijuni Amerikanaca prijavili su nakon 2008. osobni bankrot, brišući tako svoj osobni dug. Isto su učinile i tisuće malih biznisa.

” Taj proces odigravao se masovno i na južnoj periferiji EU, ali u Španjolskoj, Italiji ili Grčkoj osobni bankrot traje godinama, a ne tjednima, kao u Americi. U brojnim europskim zemljama dužnik otplaćuje dugove i pet, šest godina nakon bankrota, a u Španjolskoj se hipotekarni dug ni uz osobni bankrot ne briše do dužnikove smrti.

Ta ključna razlika između Amerike i kontinentalne Europe (UK je sličniji Americi) objašnjava sposobnost SAD-a za brzi oporavak od prezaduženosti koju je prouzročila kriza i započinjanje novog ciklusa potrošnje. Pretjerani dug, prevelik u odnosu na smanjenu vrijednost imovine, koji se nagomilao u kućanstvima i poduzećima, otpisuje se gotovo trenutno, slično kao u davnoj povijesti kada su Židovi svakih 50 godina brisali sve dugove i oslobađali sve robove. Iskustvo ih je rano naučilo da je to pametnije nego čekati nasilno razrješenje dužničke krize. No, možemo li zamisliti da i europske banke i drugi vjerovnici pristanu na takva dužnikova prava?

Fundamentalna razlika između Europe i Amerike i nije u pravnim procedurama, nego u tome što u Americi kredite daje financijsko tržište koje prihvaća i rizik svojih procjena. Pa, kad pogriješi u procjeni dužnikova kreditnog boniteta ili vrijednosti kolaterala, ono je spremno prihvatiti i konzekvence svojih loših procjena. Ne prebacuje ih kukavički isključivo na dužnika. No, od svega je najbitnije to da iza financijskog tržišta, kao kupac posljednjeg utočišta za vrijednu imovinu koja trenutno ne nalazi kupce, uvijek stoji središnja banka.

U Europi kredite daju banke iz štednje građana, a oni nisu spremni prihvatiti rizik svojih plasmana pa utjeruju naplatu i kada je ona posve bezizgledna. Europske će banke i drugi vjerovnici radije gurnuti u propast cijelu zajednicu i čitavo gospodarstvo, nego što će pristati na učinkovito brisanje dugova, unatoč tome što ono jedino može spriječiti pad u dugotrajnu depresiju i brzo donijeti početak novog ciklusa zarađivanja i štednje.

Beskonačno uzaludno utjerivanje dugova i razduživanje, naime, beskonačno iscrpljuju ekonomiju i društvo, čak i politički. Produljena agonija razduživanja i produljena ekonomska kriza dovode do raspadanja društvenih institucija i moralnih normi. Tako odjednom postane normalna i moralno prihvatljiva čak i nasilna opstrukcija pravosuđa kad ono nastoji učinkovito razriješiti neku dužničko-vjerovničku krizu.

U Hrvatskoj, baš kao ni drugdje u kontinentalnoj Europi, banke kao dominantni kreditori nikada neće prihvatiti da im samo nekretnina bude jamstvo za kredit. A osobni bankrot je tek u pripremi, za ovu depresiju dolazi prekasno, i eventualno će moći poslužiti tek za brže razrješavanje neke buduće krize. A nju, kako nas povijest uči, valja očekivati već za desetak godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 02:56