BRISELSKI POUČAK

Razbijena predrasuda: najsiromašnije članice EU ne koriste najviše praksu tzv. upućenih radnika

Rumunjska je na rad u druge države članice “uputila” samo 50 tisuća radnika, a Luksemburg gotovo 70 tisuća
Angela Merkel i Emmanuel Macron
 REUTERS

Uza sve primjedbe koje ima na funkcioniranje ili nefunkcioniranje Europske unije, francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana spominjao i kontroverznu direktivu o upućenim radnicima. Radi se o direktivi koja regulira uvjete pod kojima poslodavac može poslati svog radnika da za potrebe poslodavca obavlja posao u drugoj državi članici EU.

Donedavno takva direktiva nije izazivala veliki inters javnosti jer su mediji, ali i euroskeptici bili zaokupljeni dolaskom jeftine radne snage iz novih država članica EU. Razlika je velika. Svaki državljanin EU može ići raditi u bilo koju drugu članicu po načelu slobode kretanja radnika. No, direktiva o upućenim radnicima nešto je drugo. Ona omogućava da, dok radnik radi, primjerice, u Njemačkoj, plaću prima, recimo, u Sloveniji ili Hrvatskoj, a u Njemačkoj je pokriven socijalnim i zdravstvenim osiguranjem.

Zato neke tvrtke iz država gdje su socijalna davanja i porezi za zaposlene manji mogu biti konkurentniji i dobivati poslove u bogatijim državama jer daju jetinije ponude. Onda taj posao obavlja radnik koji dobiva manje.

Podaci koliko je takvih radnika “upućeno” u druge države članice doista su čudni. Oni razbijaju predrasude da su najsiromašnije države, gdje je jeftina radna snaga te koje su koristile, da ne kažemo zloupotrijebile, ovu direktivu jer, barem nas tako uče u EU, sve je u redu dok je u skladu sa zakonima i procedurom! U usporedbi s brojem stanovnika, Luksemburg i Slovenija su na samom vrhu. Slovenija čak i po ukupnom broju. Prema podacima EU, Slovenija je u godinu dana “uputila” na rad u druge članice EU čak 165 tisuća radnika, većinu u sektoru građevinarstva. To je, kažu profesionalci, znatno veći broj nego što Slovenija ima uopće registriranih u tom sektoru.

Po tome je Slovenija treća u EU. Poljska, koja ima 20 puta više stanovnika od Slovenije, prva je sa 520 tisuća izaslanih radnika, a Njemačka koja ima 40 puta više stanovnika od Slovenije - druga, s tim da je u Njemačkoj došlo takvih upućenih radnika najviše, puno više nego ih je izaslano. Luksemburg, koji ima tek nešto više od pola milijuna stanovnika, uspio je poslati čak 68 tisuća radnika u druge države. Hrvatska, primjerice, iako broj raste, uspije “uputiti” tek oko 45 tisuća radnika.

Iako su se i udruge za zaštitu radnika i federacije građevinara bunile, do sada Unija nije mogla ništa državama čije je korištenje prava po spomenutoj direktivi u najmanju ruku čudno. No, direktiva se mijenja i neće više biti tako profitabilno slati radnike u državu gdje je rad skuplji, a plaćati ga u državi gdje formalno ima sjedište. Od sljedeće godine će radnik za isti posao morati biti plaćen isto, prema satnici koja postoji u državi gdje obavlja posao, a ne gdje se nalazi njegov poslodavac. Morat će imati veće dodatke, iste uvjete rada, dostojan smještaj itd. Time se neće u potpunosti ukinuti ovakva praksa, ali će se svakako smanjiti.

Vjerojatno je u slučaju Slovenije riječ o zapošljavanju radnika iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Srbije u slovenske firme koje ih poslije šalju na rad u druge članice EU. Ali kako to da Luksemburg šalje toliko radnika, a ima više zaposlenih nego stanovnika.

Tu se sumnja u registraciju firmi iz drugih država koje sjedište imaju u Luksemburgu, tamo zaposle radnike, plaćaju manje poreze nego primjerice u Belgiji i onda ih šalju obavljati posao u druge države. Čak ima slučajeva da se Belgijci prijavljuju u Luksemburg i onda sebe šalju na rad u vlastitu državu, dok poreze i socijalne doprinose plaćaju u Luksemburgu. Je li to sada dopušteni poslovni model ili zloporaba jednog velikog EU postignuća kao što je mobilnost radne snage, ostaje svakome suditi prema svojim kriterijima. No, kad god se spominje takva praksa, prvo se sumnja u Bugarsku i Rumunjsku, kao izvore ne baš poštene, iako dopuštene prakse, a ne na Sloveniju i Luksemburg.

Rumunjska, s više od 20 milijuna stanovnika, “uputila” je na rad u druge države članice samo 50 tisuća radnika, dok ih je iz Kneževine Luksemburg, jedne od najbogatijih država svijeta, upućeno gotovo 70 tisuća. Na kraju krajeva, direktive su onakve kakve jesu, one su rezultat dogovora u EU i ako se nekome ne sviđaju, neka ih pokušaju mijenjati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:29