RATKO BOŠKOVIĆ Vrhunac eksploatacije nafte ipak nas sustiže

Godina na izmaku mogla bi biti zapamćena kao najveća prekretnica u povijesti čovječanstva: kao godina u kojoj je vađenje nafte u svijetu dosegnulo povijesni vrhunac, prestalo je rasti i počelo nezaustavljivo i zauvijek padati.

No, nafte neće nestati. Baš kao što su je ljudi eksploatirali i koristili od pamtivijeka, tako će je biti i ubuduće. Ali, umjesto sve više, kao do sada, nafte će biti sve manje. I ništa na svijetu neće tu činjenicu moći preokrenuti: ni tehnologija, ni novac, ni ljudski trud. Otkud ta dramatična procjena, otkud ta mračna prognoza?

Hipotezu o tome da vađenje sirove nafte mora u jednom trenutku dosegnuti povijesni vrhunac i na cijelom globusu, a ne samo u pojedinim zemljama, postavio je 1969. glavni Shellov naftni geolog M. King Hubbert u svojem glasovitom radu “Izvori energije”. Na temelju tada dostupnih podataka Hubbert je globalni “peak oil” prognozirao za 2000. godinu.

I doista, poslije 2005. činilo se da je ukupna svjetska eksploatacija nafte prestala rasti, da je dosegnula “naftni plato”. No, to ipak nije bilo tako. Osim što je proizvodnja rasla u Rusiji i zemljama OPEC-a, i Amerikanci su počeli eksploatirati naftu iz šejla i podigli proizvodnju sa 4,5 na više od 9,5 milijuna barela na dan, a počelo je i masovnije “kuhanje” naftonosnog pijeska u Kanadi...

Ponovno se činilo da su u pravu oni koji tvrde da je “Hubbertov vrhunac” običan mit, da nafte u zemlji zaista ima beskonačno mnogo i da je samo valja otkriti i izvaditi prikladnom tehnikom. No, za tzv. konvencionalnu naftu, koja se vadi iz podzemnih rezervoarskih stijena i šalje u rafinerije bez posebne prerade, Hubbertova se prognoza pokazala savršeno točnom: njezina je proizvodnja u svijetu početkom ovog stoljeća doista prestala rasti.

Samo rijetki su također shvaćali da je i vađenje nafte iz nepropusnih stijena zapravo potvrda hipoteze o vrhuncu konvencionalne nafte, jer zašto bi netko proizvodio komplicirano i skupo ako bi bilo dovoljno lake i jeftine nafte...? No, sad se čini da povijesni maksimum ne postiže samo konvencionalna, lako dostupna ili “jeftina nafta” (jeftina za proizvodnju) nego i ukupna “sirova” nafta skupa s kondenzatom.

Kod praćenja proizvodnje ukupne nafte u svijetu analitičari se danas najviše oslanjaju na bazu podataka JODI (to je kratica od Joint Organizations Data Initiative Oil) koju je 2001. združenim snagama uspostavilo šest međunarodnih organizacija, APEC, Eurostat, IEA, OLADE, OPEC i UNSD.

Američki analitičar Ron Patterson učinio je i korak dalje pa je JODI upotpunio i korigirao i “sekundarnim izvorima”, a svoje nalaze objavio je 22. prosinca na vodećem američkom investicijskom portalu SeekingAlpha pod naslovom “Svi putevi vode k naftnom vrhuncu”. Za Pattersona nema sumnje da bi upravo 2015. mogla biti povijesna godina globalnog peak oila. Evo i zašto...

Nije do tog uvjerenja došao samo Patterson, u svijetu danas postoji najširi konsenzus stručnjaka oko toga da zemlje koje ne pripadaju OPEC-u, a nisu ni Amerika ni Rusija, već godinama ni na koji način ne mogu povećavati eksploataciju nafte na svom tlu. One su već odavna u dubokom padu proizvodnje. Ali, “non-OPEC” je i s Rusijom i Amerikom u listopadu 2015. prvi put u posljednje četiri godine proizveo manje nafte nego u istom mjesecu prethodne godine.

Od još većeg pada spas ila ga je samo Rusija. No, Patterson je stručnoj javnosti predočio uvjerljive pokazatelje da će i Rusija dogodine prijeći svoj povijesni vrhunac vađenja nafte i doći na silaznu putanju. Rusija je još 2005.-06. uspijevala povećavati proizvodnju nafte za po 200 do 250 tisuća barela na dan, ali od 2008. njezin godišnji porast vađenja glatko tone prema nuli. Čini se nezaustavljivo jer to, očito, nije pojava “od jučer”. I dugogodišnja krivulja proizvodnje nafte u Rusiji pretvorila se u položenu crtu, kao da je s nešto više od 10 milijuna barela na dan izbila na zaravan.

Te dvije krivulje, ona koja pokazuje godišnju promjenu i ona koja pokazuje dugogodišnji trend proizvedene količine nafte, promatrane zajedno, ukazuju na isto: Rusija je 2015. dosegnula peak oil. A što je s ostalima? Zbog niske cijene nafte američka skupa proizvodnja iz šejla trenutačno se polako smanjuje. Ali, drugdje se dogodio paradoks: niska je cijena povećala proizvodnju!

Ostale zemlje u svijetu, osobito članice OPEC-a, niska je cijena natjerala da maksimalno “pumpaju” ne bi li spasile svoje državne proračune ovisne o nafti. Tako su pokazale i svoje maksimalne mogućnosti pa se i za OPEC u JODI-ju vidi da se njegova proizvodnja već četiri-pet godina koleba samo unutar raspona od 29,5 do 31,5 milijuna barela na dan. Patterson predviđa da bi tako moglo potrajati još četiri-pet godina, a onda će i čitav OPEC u nezaustavljivi pad proizvodnje.

Pitanje je može li to spriječiti rast proizvodnje u Iranu nakon ukidanja američkih sankcija, no Patterson kaže da ne može: rast iranske proizvodnje od oko pola milijuna barela na godinu neće biti dovoljan da nadoknadi pad proizvodnje OPEC-a kao cjeline. I američki šejl ima premalen udjel u ukupnoj svjetskoj proizvodnji (oko pet milijuna prema 71 milijun barela na dan) i njegove se bušotine prebrzo prazne (75 posto u prvoj godini) pa ni on svojim rastom neće moći priječiti pojavu globalnog peak oila.

A posljedice? O njima možemo samo nagađati. Nafta još uvijek osigurava 90 posto goriva za pokretanje automobila i brodova, i sto posto goriva za zrakoplove. Unatoč svim naporima za uvođenje obnovljivih izvora, tu se posljednjih desetljeća nije puno promijenilo.