Što signalizira smjena uprave u Podravki? Je li bilo nužno zamijeniti prethodnog direktora Zvonimira Mršića? Što znači imenovanje Marina Pucara, čiji je on bio kandidat? Ministar državnog portfelja Goran Marić kaže da nije bio njegov, kako ga ne poznaje, iako su obojica bili u nogometu, a propali protukandidat sasvim je sigurno kadar ministra obrane Damira Krstičevića. Što je briga umirovljenog generala bojnika i potpredsjednika Plenkovićeve Vlade tko će biti direktor te ne više državne tvrtke za proizvodnju instant-juha u vrećici pa im je namijenio svoga bivšeg šefa kabineta, stručnjaka kojemu je prethodno povjerio predsjedanje komisijom za izbor novog hrvatskog borbenog aviona? Jest, firma o kojoj je riječ ima godišnji prihod od oko 350 milijuna eura i zapošljava više od pet tisuća ljudi, ali to nije neka strateška kompanija - naprotiv. Zašto je onda važna vladinim ministrima?
Gordan Kolak (47) završio je tehnički fakultet u Rijeci, a zatim je služio kao Krstičevićev executive officer dok je on bio u Glavnom stožeru (predsjednik Mesić ga je umirovio s ostalim časnicima koji su se protivili izručenjima Haaškom sudu). Kolak je zatim postao šef kabineta Berislavu Rončeviću (oslobođenom u aferi Kamioni), a zatim je opet prešao Krstičeviću, koji je dotle postao predsjednik firme M San Grupa, Stipe Matića. Dalje je radio na konsolidaciji poduzeća DOK-ING (strojevi za razminiranje), i zatim se s Krstičevićem vratio u MORH, gdje je zadužen za izradu financijskih modela nabave… Budžet vojske skokovito raste, bit će tu velikih liferacija, a pridružio im se kao savjetnik i umirovljeni general-lajtnant Ante Gotovina.
Zašto je njego neizbor dobra vijest za hrvatski kapitalizam? Ne zato što bi Kolak bio nekompetentan ili manje kompetentan od, recimo, Zvonimir Mršića (51), profesionalnog političara koji je završio studij Općenarodne obrane i ubrzani tečaj na zagrebačkom Ekonomskog fakultetu (FBA), koji se ondje predaje u sklopu tzv. “cjeloživotnog obrazovanja odraslih”. Ne, stvar je načelne naravi - za Marina Pucara, njegov uspjeh i neuspjeh odgovarat će resorni ministar Marić, koji preko bivšeg DUUDI-ja drži kontrolni paket u firmi, a ne neke frakcije ili nejasne političke kombinacije s kojima se hadezeovska vlada održava na hrpi.
Tko je, dakle, Pucar? I on ima 47 godina, a porijeklom je iz Zadra. Počeo je u nogometu, kao vratar, i to vrlo dobar - zvali su ga na probu u Dinamo, ali ga nije pustio svemoćni zadarski boss Ante Jurjević, koji je držao i mjesni klub. Tako je nakon gimnazije otišao na studij ekonomije u Zagreb, a usput branio po drugorazrednim prvoligaškim klubovima. Zatim se zaposlio u Gavriloviću, gdje je bio trgovački putnik pa napredovao do brend-menadžera. Okusio je posao za koji mu je jedan američki poznanik rekao da je najteži na svijetu - retail, general retail, široka potrošnja. Iz Gavrilovića je prešao u koprivničku kobasičarnicu Danicu, Podravkin mali mesni pogon koji je u međuvremenu integriran u kompaniju, ali sad već kao direktor. Direktor sektora u korporaciji postao je 2003., a član uprave 2008. Kako je preživio Polančeca, Sanadera i neprijateljsko preuzimanje firme iznutra? To bi trebalo posebno istražiti, ali bojim se da bi rezultat bila storija složenija od “Ratova prijestolja”, ali ne tako zanimljiva. Onda je tek upao u pravu nevolju - skrivio je prometnu nesreću na autocesti Zagreb - Varaždin, u kojoj su poginula dva mladića iz Bjelovara. Vozio je službeni Audi A6 kao Čačić, a oni su išli presporo, tipična tranzicijska tragedija. Dobio je godinu i pol zatvora. Išao je na psihoanalizu. Na kraju, unajmili su ga kao poslovnjaka specijalca da 2012. pokuša napraviti zaokret u privatnoj konditorskoj industriji Zvečevo, gdje se pojavio strateški investitor iz - Zadra, s 40 milijuna kuna u ruci i ne baš posve jasnom pričom. Pucar je najavio da će ih iz terminalne bule izvesti do 2016., ali nije dospio. Može li se to uopće? Pucarov profil ne izgleda loše na papiru. No, od njegovih sposobnosti i eventualne genijalnosti koju ne treba očekivati od tehnokrata paradržavnih tvrtki, mnogo je važniji kontekst okolnosti dolaska na taj položaj i okvir u kojemu će djelovati.
Velika promjena u Podravki nastupila je kad su u Nadzorni odbor ušli “mirovinci”, predstavnici mirovinskih fondova, kojima upravljaju banke. Četiri mirovinska fonda posjeduju oko 50 posto portfelja Podravke, ali jedva su se izborili za pet stolca u NO-u, a tri su popunjene predstavnicima države, koje Vlada drži na kratkoj lajni. Još jedno mjesto pripalo je predstavniku radnika.
Ipak, četiri bankarska eksponenta neće dopustiti da im ti nogometaši proturaju loptu kroz noge, a vratar na čelu Uprave bit će okružen ljudima s vrlo solidnim referencama. Član Nadzornog, državotvorni predsjednik Privredne komore, izjavio je nakon konstituirajuće sjednice da je cilj - podvostručenje prihoda u srednjoročnom razdoblju. Posve krivo, naravno, jer to znači da će firmu pokušati i dalje voditi krivim smjerom lažne ekspanzije, bez restrukturiranja kojim je bio zapucao Mršić.
Mršić je direktorovanje Podravkom dobio od Zorana Milanovića kao kompenzacijski paket, kad ga je on nakanio odstraniti od SDP-a, jer je sumnjao da je sposoban. Mršić je prethodnih 11 godina bio na čelu koprivničkog poglavarstva, uspješan na izborima. Nakon induciranog kaosa koji je vladao u doba Polančeca, Mršić je - nakon misije profesora Ljube Jurčića, kojega je u Koprivnicu u kaznenu ekspediciju poslala Jadranka Kosor - uspio kompaniju stabilizirati i otkormaniti u mirnije vode. No, kad je postalo jasno da će SDP izgubiti izbore, bilo mu je jasno kako to neće biti dovoljno da izbori novi mandat pod neprijateljskom političkom garniturom - trebala mu je priča o neizmjernom uspjehu i izlasku na svjetsko tržište. Moralo se kreirati virtualnu stvarnost, a to se lako postiže preko masovnih medija ako raspolažeš dovoljnim fondovima. Operacija se vodila pod egidom “Velika ekspanzija Podravke”. Prvo je izvršena akvizicija slovenske prehrambene kompanije Žito. Među insajderima ona se smatra najlošijim slovenskim poduzećem - zato su je tako lako i prodali Hrvatima - ali za nas je još i dosta dobra. Kako bi se namaknuo novac za tu akviziciju, novac su morali dati mirovinci, koji bi time toliko povećali udio da bi država pala ispod 25% i izgubila upravljačka prava. Zokijevi ljudi bliski Mršiću nagovarali su šefa da to dopusti i tako stvori sigurnu stranačku bazu za nesigurnu budućnost. No, Milanović se nije dao prevariti - njegovi su politički instinkti animalno jaki. Shvatio je da će to postati uporište za garnituru koja će ga maknuti poslije poraza ako ga pretrpi, pa je dopustio povećanje temeljnog kapitala, s time da je i država uložila odgovarajuću svotu, kako bi zadržala kontrolni paket. Tako je tu Mršić ostvario samo jedan od dva cilja. Zatim je najavljena kupnja pekarstva Mlinar, a otvorena su - s osloncem na poslovnu mrežu Žita - predstavništva u Tanzaniji, Dubaiju i Pekingu.
Usprkos akvizicijama, njihovo kapitalno stanje nije loše. Najveći je problem Podravke to što je to nevjerojatno zastarjela prehrambena industrija. No, svi drukaju za vječiti hrvatski socijalizam s ljudskim likom, koji se sastoji od poduzeća koja sišu majku državu, dok se ljudi sele u Irsku u zagrljaj ultraliberalnom turbokapitalizmu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....