PRAVA ISTINA O DRUGOM KRUGU IZBORA: KLJUČ POBJEDE NE LEŽI NI U KAKVIM 'ŠKORINIM GLASAČIMA' Uspjeh oboje kandidata ovisi o nečem sasvim drugom

I u zadnjem tjednu prije konačne odluke na najjače se odvija gnjusno političko parazitiranje koje traje od početka kampanje za predsjedničke izbore.

Uopće se naime ne traži niti očekuje da bi Zoran Milanović ili Kolinda Grabar-Kitarović imali vlastite birače. Nije uopće opcija da bi postojao kritičan broj građana koji bi se u bilo čemu identificirao s njihovim osobnim vrijednostima i sadržajem.

Naprotiv, i dalje se isključivo kalkulira čija ih baza ili tajna skupina može pogurati u pobjedu ili čije je uključenje u utakmicu odlučujuće za nečiji rezultat. Tako se izgledi predsjedničkih kandidata uopće ne procjenjuju u ovisnosti o porukama ili namjerama nego prema tome kako se prema njima postavljaju ljudi poput Josipa Manolića, Vladimira Šeksa ili Milijana Brkića.

U tom smislu najveća je fiksacija i prije prvog kruga, a i sad kad se primiče završnica, bila i ostala na pitanjima: koliko će veliko biti i kako će se ponašati takozvano “Škorino glasačko tijelo”.

Sa Škorinim biračima u javnom diskursu barata se kao s nekom čvrstom valutom čiji se tečaj u svakom smislu i u svakom trenutku dade precizno preračunati u “kune milanovićevke” ili “kune kolinduše”.

Najviše ovisno o pojedinačnim afinitetima ljudi se dijele na one koji su sto posto sigurni da će “Škorini glasači ostati doma pa će Kolinda, neka joj, izgubiti”, ili one koji uvjeravaju da će se na kraju svi okrenuti i ipak glasovati za Kolindu protiv Milanovića; ili one ambicioznije koji se kreativno razmeću čak i postocima koliko će točno od “Škorinih” uzeti Kolinda, a koliko Milanović.

Jasno je međutim da ključ pobjede uopće ne leži ni u kakvim “Škorinim glasačima”, niti se te glasače može jednostavno omeđiti. Ishod opet, kao i u prvom krugu, presudno ovisi o stupnju razdora ili primirja u HDZ-u i u neposrednom okruženju: upravo njihovo biračko tijelo na ovim izborima pokazalo se najviše zainteresiranim i najbolje mobiliziranim za sudjelovanje na izborima. Za njih su to prije svega izbori za ili protiv sadašnjeg vodstva i smjera vodeće stranke u državi. Tek je sljedeće po utjecaju na konačan rezultat pitanje hoće li ljevica na kandidatu Milanoviću uspjeti izazvati bolju mobilizaciju u drugom krugu, takvu koja bi mu mogla pripomoći i dovesti ga bliže pobjedi. U prvom krugu ta je mobilizacija izostala pa je od Tuđmanove smrti do danas od svih glavnih kandidata ljevice Milanović osvojio najmanje glasova, manje od 600 tisuća, dakle slabije od Josipovića u oba izborna ciklusa, a s Mesićem da ga i ne uspoređujemo.

No da se na trenutak vratimo na tobožnji “Škorin bunar” na koji se non-stop pokazuje kao na kritičan, zlokobni oblak za koji nije jasno hoće li samo proći uz nešto malo grmljavine ili će se iz njega na sadašnju predsjednicu izliti teške oborine.

Bit će ipak da je taj oblak vjetar rasuo još one izborne noći kad je Škoro morao priznati poraz. Njegovo biračko tijelo dotad se sastojalo od najmanje tri velike i međusobno nepovezane vrste glasača. Prvi su naravno marginalizirani i pobunjeni krugovi HDZ-a koji su i pokrenuli “Projekt Škoro”, kao ad hoc platformu za rušenje Plenkovića. Drugi su glasači desnice kojima je “Projekt Škoro” pomogao da se opet privremeno ujedine i nakon dugo vremena postignu primijećen rezultat, a oni su Škori zauzvrat posudili politički prostor da se može približiti drugom krugu. I treći su, ništa manje bitni, mlađi protestni birači koji nemaju veze ni s HDZ-om ni s desnicom, niti su posebno fiksirani na Plenkovića, Šeksa, Jandrokovića ili bilo kojeg drugog protagonista stare politike. Kretanje tog politički najpromiskuitetnijeg korpusa glasača nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti, a to su na vlastitoj koži već dobro osjetili brojni korisnici njihovih glasačkih usluga, od već zaboravljenog Mikšića, preko Sinčića i Pernara do Kolakušića i Škore.

Potpuno je jasno da se u tako raznovrsnom biračkom tijelu ne može uspostaviti logika ponašanja u drugom krugu pa stoga taj faktor niti ne može biti ključ pobjede ili gubitka predsjedničkih izbora.

Milanovićeva i sudbina Kolinde Grabar-Kitarović - političara koji očito nemaju značajne osobne izborne baze - u ovom trenutku najviše ovisi o motivaciji oko SDP-a i HDZ-a, a ne o migovima iz “Škorina bunara”. Škorini HDZ-ovci, poput Culeja, sigurno će u većini reagirati na vjerojatni poziv HDZ-a da u drugom krugu zbiju redove. Škorini desničari imaju pak pametnijeg posla od predsjedničkih izbora: tamo će se sad nad ovih dostignutih 24 posto voditi rat za liderstvo uoči parlamentarnih izbora. A Škorini antisistemci, kojima bi on eventualno mogao stati na čelo, da nije u tu priču samo zalutao, e oni će se ponašati sasvim nepredvidivo.

Zaključno, ni Milanović niti Kolinda ne mogu se pouzdati niti se trebaju oslanjati na “Škorine glasače”. Oni više ne postoje. I HDZ-ovoj kandidatkinji i SDP-ovu takmacu uspjeh uvelike ovisi o tome koja je od dvije vodeće stranke, HDZ-a i SDP-a u ovom trenutku zainteresiranija i organiziranija za izbornu pobjedu. Jasno, greške ili neočekivana briljiranja kandidata u duelima koji slijede mogu možda nešto malo pomoći ili odmoći. No iako će za tjedan dana barem ona gubitnička stranka htjeti poraz prikazati kao osobni gubitak kandidata, to baš i neće biti istina. Ovo od prvog dana nisu izbori kandidata, ni sadržaja, ni programa niti ideja nego tektonsko gibanje na desnici tijekom kojeg su se glavni akteri toliko međusobno iscrpili da se i statist s ljevice približio mogućoj pobjedi.

Sve su oči i dalje uprte u HDZ: je li im se sva motivacija potrošila na unošenju trojanskog kandidata Škore pa im je sad svejedno. Ili im je ostalo još nešto snage i želje koje bi proizlazile iz računice da im je bitku protiv sadašnjih vladajućih struktura ipak lakše nastaviti s Kolindom nego s Milanovićem na čelu države?