Povezuje li politika slučajeve Bratušek, Bandić i Berlusconi?

U tjednu koji je prošao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić drugi je put završio u pritvoru, policija je u Kranju upala u kuću bivše slovenske premijerke Alenke Bratušek, a sud oslobodio bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija optužbi zbog razularenih “bunga bunga” zabava.

Nešto povezuje ova tri slučaja. Prije svega pitanje je li se politika miješala u te tri, zapravo posve različite priče. Bandić se našao u Remetincu uoči najavljenog osnivanja političke stranke i dobivene dozvole da može obnašati gradonačelničku dužnost, Bratušekovoj prijeti podizanje optužbe za “samopredlaganje” za europsku povjerenicu nakon što je u Bruxellesu neslavno propala i u trenutku kad se nastoji ojačati na domaćoj političkoj sceni, a Berlusconi je dobio sudsku satisfakciju nakon što je eliminiran s premijerskog mjesta.

Bandićevi pristaše tvrde da je žrtva političkog progona, Bratušekova optužuje političke konkurente da su joj sve smjestili, a Berlusconi, uz sve svinjarije koje je radio, može likovati da je dobio sudsku satisfakciju koja ide na mlin njegovih tvrdnji da je pravosuđe, ruku pod ruku s politikom, vodilo hajku protiv njega. Tako ona vječna dilema o mogućem utjecaju politike na pravosuđe, što se u konačnici teško dokazuje, i u ova tri slučaja ostaje otvorena.

Kao i mnogi nejasni detalji, poput onoga zbog čega je slovenska policija u 6.30 ujutro nahrupila u prostorije vlade tražeći papire koji bi ukazali na samokandidaturu Alenke Bratušek. Sam premijer Miro Cerar bio je zaprepašten što se na taj način došlo u njegov kabinet, tražeći nešto iz vremena bivše premijerke, jer “takva dramatičnost jednostavno nije trebala”. A ne tako davno Bandić je uhapšen u gotovo grotesknom igrokazu, kao da hapse Al Caponea.

Očito, ni političarima više nije lako, jer su sve češće na stranicama crne kronike, razapeti između političkih ambicija, istražitelja, policije i sudova. U Rumunjskoj gotovo ne prođe mjesec da u zatvoru ne završi neko poznato lice iz svijeta politike, pravosuđa, medija i gospodarstva, a afera Microsoft još uvijek trese zemlju nakon što je ustanovljeno da su milijuni eura kao mito završili u džepovima devet ministara. Dosad je osuđeno 750 bivših ministara, gradonačelnika i političara. Dugačak je spisak “bivših” premijera koji su otišli pod sumnjom za korupciju, od austrijskog kancelara Wolfganga Schüssela, slovenskog premijera Janeza Janše ili rumunjskog Adriana Nastasea koji su završili u zatvoru kao i Ivo Sanader. Na optuženičkoj klupi našli su se i brojni europski ministri, poput grčkih Tassosa Mantelisa zbog sumnji da je primio mito od Siemensa ili Akisa Tsochatzopulosa, a korupcija se naravno ne veže samo za europske političare. Prije nekoliko dana Specijalni sud u Indiji optužio je za korupciju i kriminalno udruživanje bivšega indijskog premijera Manmohana Singha. Na zatvorsku kaznu, ali ne zbog korupcije, osuđen je i bivši izraelski predsjednik Moshe Katsav, s istražiteljima i sudovima imala je posla i španjolska princeza Cristina Burbonska, ali još i neki članovi španjolske kraljevske obitelji, kao i britanski lordovi koji su suspendirani zbog korupcije. Za neke iz svijeta politike istrage i sudski epilozi značili su i konačni rastanak s politikom u koju se više nikada nisu vratili. Neki su uspjeli sačuvati politički autoritet i nakon optužbi za razne malverzacije, ali se rijetko tko nakon istraga i sudova vraćao jači nego prije, pa i onda kada se pokazalo da optužbe nisu bile na mjestu.

Jedan je slučaj posebno zanimljiv. Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy povukao se iz politike prije tri godine, a već tada je na leđima nosio repove mnogih afera, među kojima je bila najubojitija ona da je izvukao novac za svoju predsjedničku kampanju od najbogatije Francuskinje Liliane Bettencourt, nasljednice L’Oreala. Govorilo se da je staru damu, pritisnutu bolestima, lako obrlatio, što je još više otežavalo optužbe. Sada je sud definitivno odbacio optužbe. U međuvremenu se Sarkozy odlučio na politički povratak, nakon što se Hollande pokazao nepopularnim predsjednikom bez ikakvih šansi za novi mandat. Juri po Francuskoj, drži govore i cilj mu je novi ulazak u Elizejsku palaču. Iako je oslobođen najteže optužbe, pet novih stoji u ladicama istražitelja, tako da Sarkozyja zovu i Damoklom s pet mačeva iznad glave. Sumnja se da je Gadafi financirao njegovu predsjedničku kampanju, zloupotreba položaja, prisluškivanje... Kada se zna da ni francuski pravni sustav nije prebrz, moguće je da će sve to doći na red 2017. godine, baš kada su i izbori za predsjednika države. Njegov odvjetnički tim grmi da je riječ o političkom progonu i da je Sarkozy žrtva urote kako bi ga se spriječilo da ponovo dođe na vlast. Bude li formalno optužen, male su šanse da će se ponovo ušetati u Elizejsku palaču, bez obzira na to ako kasnije sud i odbaci optužbe, kao što se to dogodilo i u “slučaju Bettencourt”. A onda ostaje i pitanje koliko je sve imalo političku pozadinu.

Samo krajnje naivni mogu pomisliti da se optužbe protiv visokopozicioniranih političara, barem kada je riječ o tajmingu, podižu bez ikakvog utjecaja politike, pa i u zemljama s bogatom demokratskom tradicijom. Politika uvijek “tu negdje” spava, a u zemljama poput Rusije još uvijek ima značajnu ili gotovo dominirajuću ulogu. Primjer za to je i suđenje Alekseju Navalnom, političkom protivniku Vladimira Putina, koji je došao u nevolju kada je želio osnovati političku stranku. Prvo je Navalni otkrio brojne izborne prevare i umiješanost u korupciju ruskih političara, a onda je uslijedila optužba za gospodarski kriminal i pronevjere u poslovanju s ruskom podružnicom francuske kozmetičke tvrtke Yves Rocher. Aleksej Navalni osuđen je uvjetno na tri godine zatvora, a njegov brat Oleg na istu kaznu, ali ne uvjetnu. Politički protivnici jednostavno su eliminirani.

Nitko naravno ne tvrdi da su političari anđeli bez grijeha, imuni na sve moguće malverzacije i da je svaki proces protiv njih politički motiviran. Ali, bilo je takvih gdje je ta sumnja posve realna. Bivši islandski premijer Geir Haarde osuđen je na dvije godine zatvora zbog sloma bankovnog sustava, jer nije pravovremeno reagirao, a Islanđani su se podijelili je li trebalo zbog toga premijera uopće sjesti na optuženičku klupu. Lomila su se koplja koliko je to bio obračun dva politička pola u kojima je bivši premijer postao žrtva. I “plinska princeza” Julija Timošenko uporno je tvrdila da je bila žrtva politički montiranog procesa, pa je i istraga o mogućem kriminalu pala u drugi plan, jer se pokazalo očitim da je bila riječ (i) o političkoj osveti.

Bandićevi pristaše sada tvrde da je i on žrtva političkih pritisaka. Imao ih je već i prije, poput onog iz 2010. godine kada se neposredno pred izbornu šutnju oglasio glasnogovornik USKOK-a i poručio da se istražuje više predmeta “protiv Milana Bandića i ljudi iz Poglavarstva”. Nekoliko sati kasnije objavljen je na USKOK-ovim službenim stranicama demanti u kojem je pisalo da je netočna informacija da je primljena 21 kaznena prijava protiv gradonačelnika. Demantirana je i umiješanost u kampanju, što je naravno bilo krajnje komično. Bandić je izgubio, izgubio bi i bez tog famoznog USKOK-ova soliranja, ali nije sporno da je to bio pokušaj miješanja u kampanju. Pet godina poslije toga, neposredno prije nego što je želio osnovati političku stranku, Bandić je u zatvoru, a njegove pristaše tvrde da je riječ o politički motiviranom pritisku na gradonačelnika. Ona “druga strana”, koja je Bandića otpremila u Remetinec, poručuje da nije bilo nikakvih kalkulacija i određivanja tajminga.

Svatko može sada sam procijeniti ima li i kod Bandića u svemu prste svemoćna politika. A dok se stvari ne raščiste, ostaje krajnje neizvjesna njegova politička budućnost. Ako se uspije vratiti, kao Berlusconi i Sarkozy, možda će ga se zvati “princem na bijelom konju, oštećenog oklopa”, kao što sada zovu bivšega francuskog predsjednika. Ako ne uspije, a ostane sumnja da se zaista politika umiješala u njegov slučaj, onda to dugoročno nije dobro za političko-pravni sustav zemlje, pogotovo u turbulentnom vremenu u kojem živimo.