Američki politički sustav ima određene specifičnosti koje Europa ne poznaje. Dvije najveće stranke, republikanci i demokrati, imaju čelnike, predsjednike Nacionalnih vijeća, ali ključne odluke se donose u Kongresu gdje sjede najutjecajniji stranački lideri (osim ako, poput legende Johna McCaina, nisu trn u nozi stranačkom vodstvu). Predsjednik nema stranačke dužnosti, ne dolazi s mjesta čelnika Nacionalnog vijeća, ali njegova se riječ u stranci sluša i poštuje. Pa čak i ako se zvao George W. Bush, koji, kako pišu otvoreno zločesti američki mediji, može biti jako sretan jer ga više gotovo nitko ne smatra najgorim predsjednikom u modernoj povijesti. No, čak su i njega kandidati za Zastupnički dom i Senat zvali da im pomogne u kampanji - konačno, on je osvojio dva predsjednička mandata (kako bilo da bilo). I često im je, posebno u svom prvom mandatu, bio od pomoći.
Donald Trump još nije napunio ni godinu dana predsjednikovanja, a već je doživio dva teška poraza. Kandidati iza kojih je stao, za guvernera u Virginiji i senatora u Alabami, doživjeli su čist poraz. I nije mu svejedno, vidjelo se to iz reakcije. Nema euforije, u svom prvom tweetu čestita (dosad gotovo nezabilježeno) demokratskom pobjedniku Dougu Jonesu. Jasno, dodao je da su “veliki čimbenik bili dopisani glasovi” (glasači imaju pravo dopisati ime kandidata na izborni listić, što je naštetilo Mooreu), ali ipak priznaje “pobjeda je pobjeda”. Jer, ovaj poraz udara na njegovu samouvjerenost, prepunu njemu toliko dragih “fake news” koje pronalazi kod drugih - da je potpisao najviše uredbi, da je donio najviše zakona, da vodi najbolji kabinet. I na umišljenost da ga javnost obožava, iako ankete govore drukčije. No, ovaj poraz ima još jednu poruku koja je za američku - ali i ne samo za nju - politiku izuzetno važna. Pokret #MeToo, koji je s potpunim pravom postao “osoba godine” tjednika Time, počeo je ozbiljno djelovati. Žene, koje su na izborima prije godinu dana u neočekivano velikom broju glasale za Trumpa, sad mu okreću leđa. Seksualno zlostavljanje prokazano je kao pošast koju su si dopuštali bogati i moćni, a broj žena koje su proživjele i preživjele takvo nedopustivo ponašanje i spremne su o tome otvoreno govoriti sve više raste.
Tako raste i njihova svijest o tome da se moraju aktivirati kako bi utjecale na promjenu društvene svijesti (nešto poput pokreta za prava Afroamerikanaca 1960-ih godina koji je katalizirala također žena, Rosa Parks, kad je odbila ustati bijelom muškarcu - dakle, obrazac je isti, zlostavljanje žena; redakcijski kolega Vlado Vurušić mudro je zapazio da su Sjedinjene Države prije izabrale za predsjednika crnca, nego ženu). Voda ide na mlin demokrata koji su se tako našli u poziciji dobitnika, a nisu ništa napravili. No, kad su shvatili kakva im se prilika pruža, objeručke su je prihvatili, a “mangupe iz svojih redova”, poput Ala Frankena, potjerali iz Kongresa. Trump je tu u sve težem položaju jer su neke od žena, koje su se javile i ispričale kako ih je zlostavljao, odlučile stvari istjerati na čistac, do suda ako treba. To je problem s - nazovimo je tako - civilne strane. Veći mu se otvara sa zastupničke strane. Kirsten Gillibrand, senatorica iz New Yorka, novi je problem jer ju je Trump optužio da mu je “nudila sve” kako bi je podržao. Seksualne aluzije su više nego očite i tu nema više što reći - jer, to je njegov tweet.
Broj žena u Kongresu koje traže da se Trumpa podvrgne istrazi zbog seksualnog zlostavljanja raste i već se popeo do 60-ak. Nisu samo demokratkinje, ima i republikanki, a na putu da im se pridruže su i neki zastupnici. Ako se taj val ne smiri, a vrlo je izgledno da neće, istraga o vezama njegove kampanje s ruskim dužnosnicima mogla bi pasti u drugi plan, a seksualno zlostavljanje postati glavnim krimenom koji bi ga mogao stajati - teško, ali ipak moguće - i predsjedničkog položaja. Kad bi se, pak, Rusija i #MeToo združili u udaru, teško da bi newyorški milijarder preživio. Konačno, nije slučajno jedna od dosad najvjernijih članica sadašnje administracije, Nikki Haley, američka ambasadorica pri UN-u, rekla kako žene koje su progovorile protiv Trumpa imaju pravo da se njihov glas čuje.
I to je točka gdje bi došlo do prijelomnice i u Republikanskoj stranci. Trump njima nikad nije odgovarao kao kandidat, preciznije većem dijelu stranke. No, birači su rekli svoje pa su ga morali prihvatiti. No, što će im predsjednik koji nije u stanju svojom podrškom osigurati podjedu stranačkog kandidata? I za kojeg je sada više nego sigurno da to neće moći uopće (drugi današnji njegov tweet potvrđuje da je toga i te kako svjestan: u njemu podsjeća da on nije bio zagovornik sadašnjeg gubitnika u Alabami, nego da je zagovarao drugog kandidata - no, ne ide mu u prilog što je Roya Moorea podržao Stephen Bannon, i dalje Trumpov važan savjetnik, iako je napustio Bijelu kuću). U studenom su novi izbori za cijeli Zastupnički dom i trećinu Senata. Ako Trump nastavi s gafovima i okretanjem javnosti protiv sebe, Senat bi se mogao vratiti u demokratske ruke, a nije isključen takav razvoj ni u Zastupničkom domu. To bi, dakle, značilo da u Bijeloj kući sjedi čovjek nepredvidivog ponašanja, narcisoidnog poremećaja, koji će se naći suočen sa situacijom da mu Kongres odbacuje sve što on predloži.
Takve situacije kod njega izazivaju impulzivne reakcije koje u pravilu dovode do destabilizacije stanja u zemlji. Primjerice, njegova odluka da ukine federalnu podršku gradovima koji odbiju njegovu odluku o protjerivanju migranata ili da smanji područje koje pripada nacionalnom parku pa svi smatraju da je to napravio samo zato da bi omogućio nekim svojim saveznicima da se dokopaju vrijednog zemljišta. SAD je snažno podjeljena, velikim dijelom njegovom zaslugom, a u podjeljenom sustavu uvijek lako dođe do prelijevanja većine na jednu stranu - u ovom slučaju to znači na demokratsku. I toga su republikanci svjesni.
No, glavni je problem ipak vanjska politika. Trump se tu osjeća u potpunosti izgubljen, a uvjeren je da je pametniji od svih - rekao je otvoreno kako bi mogao učiti vanjskoj politici sve u State Departmentu. Koji je ostavio bez novca, bez ljudi, bez politike i smjera do te mjere da mu je državni tajnik Rex Tillerson otvoreno okrenuo leđa - jučer je najavio da je spreman na pregovore sa Sjevernom Korejom bez preduvjeta. No, ni on više ne odgovara Trumpu, ali ne zbog političkih stavova, nego zbog toga što ga je navodno na jednoj privatnoj večeri prozvao “glupanom”. A Tillerson možda, upravo zbog toga što zna da mu Trump radi o glavi, počinje voditi vanjsku politiku kakvu misli da bi trebao: pregovori s Pjongjangom, a ne prijetnja bombama i uništenjem.
Do koje je mjere situacija, kad je o vanjskoj politici riječ ozbiljna, sjajno govori nedavna izjava jednog od generala zaduženih za lansiranje nuklearnih projektila. “Ne brinite”, poručio je Amerikancima i svijetu, “ako naredi ispaljivanje, ja to mogu dovesti u pitanje”. No, Trump uvijek može “lansirati” neko priznanje Jeruzalema i tako izazvati krizu tamo gdje je nije bilo i to krizu čije je dosege u ovom trenutku teško ocijeniti. A takvi potezi dovode u pitanje globalni poredak u kojem kao lideri počinju izrastati autoritarni predsjednici, Vladimir Putin koji sada definira uređenje Bliskog istoka zajedno s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem i turskim diktatorom Recepom Tayyipom Erdoganom. Kineski predsjednik Xi Jinping svojim projektom “Pojas i put” svoju zemlju pretvara u mogućeg vladara Euroazije i lidera svjetske trgovine. Jer, SAD se povlači iz svih multilateralnih sporazuma, okreće leđa svojim vjernim saveznicima i prepušta ih grabežljivcima. Jasno je da će efekt Putin trajati samo do izbora u ožujku, ali efekt Trump bi mogao živjeti još tri godine. A svijet bi to jako teško podnio, možda se onaj demokratsko liberalni ne bi ni oporavio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....