Pokolj ekoloških aktivista - vršak ledene sante kapitalističkog biznisa

Među zločinima bezobzirnog kapitalizma osobito su odurni dječja prostitucija, dječje ropstvo i prisilan rad, trgovina ljudima, opojnim drogama - ali sve te djelatnosti, te ubojstva i ini kriminal koji se uz njih vezuje, obično pripisujemo devijantnim oblicima kapitalizma, kako krupnoga (mafijaškog ili sličnog tipa) tako i obrtničkoga, premda se elementi ropskog rada, pa i djece (naime: mlađih od 18) mogu naći i u legalnim privredama poput Pakistana, Kine ili Japana (gdje se mlada čeljad sama ubija jer ne može izdržati ritam tlačenja i izrabljivanja).

Još jedan oduran zločin: sistematsko ubijanje aktivista zauzetih za zaštitu okoliša i zajedničke zemlje izravno se povezuje uz legalnu industriju, legalnu privredu.

S jedne strane zapadna demokracija daje Nobelove nagrade za mir aktivistima zaštite okoliša od prekomjernog i antiljudskog iscrpljivanja, kakve su dobili npr. Wangari Maathai ili Al Gore, s druge strane one koji se tim zapravo nehumanim i po čovječanstvo suicidalnim praksama suprotstavljaju na terenu nekažnjeno ubijaju kao zečeve - i one koji su gotovo anonimni, a i one koji su postigli čak i neki svjetski renome, poput npr. Berte Cáceres, dobitnice Goldmanove nagrade 2015.

Oskudan je njihov renome u Hrvatskoj. U nas su, i iz neposrednog susjedstva, poznatiji opskurni aktivisti, poput uzurpatora Jožka Jorasa ili pseudoumirovljenika Karla Erjavca, nego Uroš Macerl, ovogodišnji dobitnik Goldmanove nagrade. Unas takve aktiviste valja Diogenovim fenjerom tražiti.

Ubojstva ekoloških aktivista, kao vršak ledene sante kapitalističkog biznisa koji za šaku dolara bezočno ugrožava ili ubija budućnost "ove jedine Zemlje", bude interes ne samo specijaliziranih portala, kakav je na primjer Global Witness, nego i svjetski poznatih glasila, poput Guardiana, Le Mondea, El Paísa…

Humana ekologija, kao opća tema, nalazi se i u srcu aktualnoga katoličkog magisterija: papa Frane izdao je o tome encikliku Laudato si' - ali čini se da je čak i njegovim suvjernicima u nas lakše brusiti svoj osebujan oblik etnovjerske pripadnosti na pločama, spomeničkima ili uličnima, nego na obrani onoga što bi za njih moralo biti Božje stvaranje, a za sve zalog opstanka ljudske vrste.

Lani je ubijeno više od 200 ambijentalističkih aktivista, ove godine već više od 100.

Podjednako je strašno da za ta ubojstva zapravo nitko ne odgovara, da je tu čeljad lakše ubiti nekažnjeno nego mačke: 17 godina zatvora uhvatio je divljak koji je silovao i ubio 21 mačku, po okolici Napulja traže razbojnike koji su krpe natopljene gorivom pa zapaljene zakačili na žive mačke, kako bi nesretnice, bježeći u panici ili ginući u smrtnim mukama, potpalile najnepristupačnije guštike na padinama Vezuva - ali veoma rijetko se istim žarom traže oni koji uništavaju šume, šikarje i ševarje da bi se ilegalno domogli poljodjelskog ili građevinskog terena.

Povećava se broj ubijenih, širi se broj zemalja gdje ubijaju aktiviste: 2015 bilo ih je 16, lani 24, zlo se širi po stopi od 50 posto.

Prednjači Brazil, gdje ih je u 30 mjeseci od Nove 2015 godine smaknuto 132; slijede Kolumbija (85), Filipini (75), Indija (30), Nikaragva (24). Razmjerno je najopasniji Honduras: ondje ih je ubijeno najviše po glavi stanovnika (Berta Cáceres među njima).

Lako je bilo naslutiti da su tzv. domoroci, tj. nativno stanovništvo, prvi na udaru mačete ili kuršuma: čine 40 posto ubijenih.

U Brazilu, Nikaragvi, Hondurasu itd. stradaju "Indijanci", i danas apsolutno po istom obrascu po kojemu su njihove rođake na sjeveru kontinenta tamanile Sjedinjene Države Amerike u pohlepnom pohodu na Zapad, u isto doba kada je njihov Ustav i sustav bio zvijezda vodilja Evropljanima, ne samo Tocquevilleu. I jedno i drugo - i zastupnička demokracija i ljudožderska otimačina imanentni su kapitalističkom sustavu. Dobro se toga podsjetiti kada se, u ime slobode (ili obitelji, ili etničke "čistoće" itd.) nastoje umanjiti prava slabijih i izloženijih, pa i unutar naše Evropske unije, svjetionika kršćanske uljudbe s dvanaest zlatnih zvjezdica iz Gospine aureole na zastavi.

Nema, naime, sustava koji sam po sebi jamči slobodu i pravdu (razdvojenu negdje na jednakopravnost i bratstvo, npr. u francuskom geslu). Sloboda i pravda postoje samo kad su (i dok su) zajamčene i zadnjima.