POBJEDNICI I GUBITNICI

Plenković se doslovno gubi boreći se protiv percepcije HDZ-a kao stranke crnih fondova, a Dalić je sve suprotno - nagla, neformalna, nekontrolirana...

 
Martina Dalić i Andrej Plenković
 Dragan Matic / CROPIX

Teško je, nakon svega, politički braniti potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić, čak i onima u politici koji bi, poput HNS-a ili HSLS-a, trebali svakog jutra za nju paliti svijeće na Kamenitim vratima, ne bi li ipak preživjela Vlada o čijem opstanku svi oni toliko ovise.

Prodorna ministrica gospodarstva dugo se već drži uz politiku i sve to vrijeme posjeduje i odašilje energiju osobe s izrazitim političkim ambicijama i aspiracijama, ali se baš ne može reći da je politiku do kraja shvatila i svladala. Dalić nije željela ostati u sferama političke nevidljivosti: staviti vlastitu ekspertizu u službu interesa gospodarstva, u što se se vjerojatno ipak razumije bolje od mnogih koje političke stranke imaju. Ne, to za nju nije bila opcija. Baš je htjela rukovoditi u politici, uvijek je uživala u političkoj vidljivosti i utjecaju koji iz toga proizlazi, ali za takvo što neophodna su dodatna specifična znanja i, što je možda važnije, ozbiljne prilagodbe načina rada i, dakako, bolja kontrola ega.

Martina Dalić međutim zamislila je svoju visoku poziciju u politici ovako: netko će se drugi natjecati, netko će skupljati većine i non-stop kombinirati, drugi će se izložiti i osiguravati teren na kojem bi ona mogla omeđiti dovoljan prostor za djelovanje. Sve je to podnošljivo i za stranke i za koalicije i za političke lidere dok god se radi o zlata vrijednom specijalcu. Nekome tko će kirurški dobro i bez puno popratne političke štete odraditi najteži posao, kojeg će onda kao politički kapital moći na reveru nositi i premijer i njegova stranka i svi ostali partneri iz koalicije koja garantira parlamentarnu većinu.

No rijetki su “specijalci” koji pristanu i uspiju odraditi kapitalan posao za neku vladu (a Agrokor bi za Plenkovićevu sigurno to bio, kad bi bio kvalitetno dovršen), a da ih to malo ne “prebaci”. Da ne požele izaći nekoliko koraka previše naprijed i da im ne dođe nagon na različitim razinama dokazivati kako su baš oni najvažniji, svemoćni, nedodirljivi, zaštićeni, da zapravo uopće ne ovise o politici nego politika o njima, da bez njih vlada ne bi ni mogla postojati, da bi se sve u državi raspalo da oni nisu tu, da premijer ne bi mogao biti premijer, da sunce više ne bi izlazilo ujutro i da bi čak možda kiša počela naopako padati odozdo prema gore.

Martina Dalić, nažalost, posjeduje većinu slabosti svakog takvog prosječnog “specijalca”. Iako joj je toliko visoku poziciju i tako širok utjecaj u politici omogućilo uglavnom to što je izgradila i mnoge uvjerila u svoj autoritet stručnosti, njoj taj autoritet nije bi dovoljan; željela je očito, po svaku cijenu, neku vrstu društvenog apgrejda. Otud potreba da mimo institucija i izvan normalne demokratske procedure razvija i podržava svoje osobne krugove i da te krugove onda još hrabri i navodi na to da u njoj, a ne u Jadranki Kosor, Andreju Plenkoviću ili bilo kome drugome, da baš u njoj gledaju stvarnu upraviteljicu državom, neku ovovjeku i ovoprostornu, kako joj tepaju, Margaret Thatcher, koliko god to groteskno zvučalo.

Sve je to otišlo toliko daleko da bi netko već mogao steći dojam kako je Vlada tu samo da bi se Martina Dalić osjećala utjecajnom, da je HDZ osnovan ne bi li se Martina Dalić politički afirmirala, da se sva koalicija ustvari okupila isključivo zato da osigura Martini Dalić čvrsti, neprobojni kordon za neometano djelovanje, da je i Sabor tu jedino zato da stalno skuplja većinu za Martinu Dalić, da je premijer u Vladi samo da amortizira udarce na nju.

Dodatan problem za uzdrmanog premijera: dok se on bori sa Živim zidom ili Mostom prigovarajući im, ispravno, što parlamentarnu demokraciju žele nadomjestiti direktnom, za to vrijeme i premijerova najbliža suradnica legalizira specifičan oblik demokratske prečice. Samo što kod nje nisu, kao kod Pernara i Sinčića, “svi pozvani da odlučuju o svemu”, nego su pozvani samo probrani, ali opet ne ni po kakvom transparentno određenom ključu niti prema procedurama koje bi počinjale i završavale unutar demokratski uspostavljenih institucija države. I kod nje nisu pozvani na ulicu, niti u Lisinski, niti na Duvanjsko polje (da ih bude više), nego svi stanu u gluhu sobu nekog restorana ili u WhatsApp grupu ili u malu kućicu primatelja na Hotmailu.

Zatvorena grupa Martine Dalić za Plenkovića i HDZ međutim postaje opasna slično kao i zatvorena društva Živog zida ili Mosta: teret netransparentnosti, neproničnosti, sjene mogućih pogodovanja, nejasne dodjele poslova, uzbunjujući mejlovi i SMS-ovi - to je uteg s kojim se teško može nositi baš HDZ, stranka koja je sebi stavila neviđen zadatak - da kroz ovaj mandat obrani politički slogan “vjerodostojno”.

Ovo što sad curi iz raznih pretinaca Martine Dalić u ekstremnoj je suprotnosti s onim što sve vrijeme nastoji emitirati Plenković: predsjednik Vlade i HDZ-a doslovno uspavljuje naciju birokratiziranjem i najmanje moguće procedure, njegov je govor strogo kontrolirano tehnički, s tu i tamo nekom sve ciničnijom dosmislicom, njegovim odlukama prethode iscrpljujuća višemjesečna zasjedanja povjerenstava, klubova, odbora i radnih skupina, a i nakon toga su odluke često višeznačne, on se dakle doslovno gubi u formalnostima boreći se protiv ukorijenjene percepcije HDZ-a kao stranke crnih fondova i procesuiranih ministara i premijera. A njegova je potpredsjednica sve suprotno - nagla, neformalna, nekontrolirana...

Je li ekipa za Agrokor postala vlada u vladi ili vlada umjesto vlade, je li se potpredsjednica unaprijedila u natpredsjednicu vlade, hoće li posao koji je možda bio zamišljen kao početak konsolidacije države biti posao koji će naprotiv raspaliti stihiju novoga političkog kaosa? I premda će, ako do tog raspada dođe, odgovornost Martine Dalić za to biti odlučujuća, kako bi se njen najveći zaštitnik Plenković uopće mogao izuzeti od odgovornosti i spasiti od štete?

Čak i ako se sve oko dosadašnje Vladine intervencije u Agrokoru pokaže besprijekorno čistim poslom, a Martina Dalić ispadne samo dobro naciljana meta onih koji iz vlastitih interesa (suprotnih nacionalnima) žele taj postupak kompromitirati i srušiti, čak je i tada Dalić odgovorna jer nije učinila mnogo, ili nije učinila ništa, da se takav zaplotnjački plan, koji je bilo lako predvidjeti, kontrolira, onemogući, blokira, osujeti.

Dapače, svojim načinom rada očito je taj plan raspirila i dovela do toga da se danas najvažniji Plenkovićev ulog u politici ozbiljno ljulja. I, što je najgore, da više nisu samo stil i procedure ono što se javno propitkuje. Nažalost, u javnu sferu već je ozbiljno ušlo i preispitivanje konkretnih odluka, o konkretnim ugovorima, s konkretnim honorarima i s vrlo konkretnim iznosima.

“Sve će biti dobro”, skraćuje premijer Plenković, u svom stilu, svaki razgovor o razmjerima “afere mejlovi”. Pod tim “dobro” vjerojatno opet misli na održavanje parlamentarne većine, na što je predsjednik Vlade morao privremeno (a sad već predugo) svesti svoje političke ambicije. Da, istina, većina će vrlo vjerojatno “biti dobro”, to jest opstat će, na ovaj ili onaj način, još neko vrijeme, bez obzira na tobože odvažne, provocirajuće izjave Kosora, Pupovca i “anonimnih sugovornika iz HNS-a”.

Mnogi naime predano rade na tome da s većinom “sve bude dobro”. No taj zahtjevan posao preživljavanja toliko ih zaokuplja da se rijetki stignu dodatno baviti - vjerodostojnošću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 09:00