Plenković nije Sanader. Njegove pogreške su drukčije

Čeka nas još gora banana, Vlada ponavlja greške Ive Sanadera. Ne trebamo srljati s uvođenjem eura, naša ekonomija to ne može podnijeti. Dva naslova, dva različita medija, i jedan i drugi pripisuju se ravnateljici Ekonomskog instituta Maruški Vizek, barem jedan je tumači pogrešno. Da, Vlada je i dalje prespora s reformama, ali, osim politike nečinjenja, teško je vući paralele sa Sanaderovom. Da, treba raditi na tome da u eurozonu uđemo što spremniji, ali ekonomija bi to mogla podnijeti i danas i ne bismo osjetili bitnu unutarnju promjenu.

Po čemu pamtimo vladu Ive Sanadera. Po tome što je odledila pregovore za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, natjerala burzu da tržište kapitala približi građanima, po tom što se tada živjelo najbolje i što je, barem u vrijeme Sanaderova prvog mandata, dok je malo tko osim njujorškog proroka propasti Nouriela Roubinija govorio o krizi, optimizam bio jedan od značajnih pokretača razvoja. Pamtimo je i po tome što je njen premijer iznenada, bez objašnjenja, otišao na polovici drugog mandata.

Sanaderu se ne može zanijekati prirodni talent za politiku i upravljanje sustavom. Tragedija, njegova, a čini se i naša, je u onom drugom, hydeovskom dijelu njegova karaktera, čestom kod ljudi koji su svjesni vlastite natprosječnosti pa zbog toga sami sebe počinju shvaćati kao najvažnije, svoje odluke kao neupitne, a svoje suradnike isključivo kao podređene. Jednom kada se to dogodi političaru, talent za politiku pretvara se u alat represije, društvo postaje opasno korumpirano, a etika upravljanja nestaje.

Sanader je otišao jer je morao otići, netko ga je uputio prema vratima. Njegov posljednji čin, imenovanje nasljednice koju je smatrao inferiornom, pa zato i bezopasnom (što se pokazalo pogreškom), kao i njeno bespogovorno prihvaćanje i u stranci, i u Vladi, i u Saboru, puno toga govori o sustavu koji je izgradio. Činjenica da javnost nikada nije saznala pravi razlog njegova odlaska govori o dubokom prijeziru državnog vrha prema biračima. Druga činjenica, da su svi sudski procesi protiv njega i danas otvoreni, dokaz je ozbiljne greške u sustavu.

Za razliku od Vlade Ive Sanadera, koji je državu preuzeo u doba globalne ekonomske ekspanzije (i kontinuiranog rasta u Hrvatskoj), Vlada Andreja Plenkovića stigla je na Markov trg u prvoj godini nakon izlaska iz petogodišnje recesije, nakon suicida polugodišnje Vlade nikad usklađenog, politički beznadno netalentiranog trojca Orešković-Karamarko-Petrov, u trenutku kada su se hrvatski odnosi sa susjedima našli na najnižoj razini, a ekonomija pod prijetnjom kraha najveće privatne kompanije.

Plenković nema političku karizmu Tuđmana, Sanadera (prvomandatnog), pa niti Milana Bandića, koji je, kao permanentni šef, Zagreba zapravo drugi najjači čovjek u državi. Nema ni vladu koja će ga slušati bez pogovora i ima relativno škrtu potporu sabornice koja u velikoj mjeri ovisi o političkom trgovanju. Spašavanje države od Agrokora platio je odlaskom svoje zamjenice i najjače ministrice. Ostao je s odličnim ali nestranačkim ministrom financija, upornom ministricom obrazovanja (HNS), s mlakim ministrima pravosuđa i javne uprave, kontroverznim (ali rezultatnim) ministrom poljoprivrede i s blijedom Vladom koja bi ove godine, s ozbiljnim zakašnjenjem, trebala krenuti u set važnih sustavnih promjena.

Za razliku od Sanadera, Plenković je šef slabe, na kompromisima izgrađene, Vlade u kojoj se on silom prilika mora postavljati sanaderovski, što mu ne leži. Po političkom habitusu Plenković je bliži (jednomandatnom) Zoranu Milanoviću nego Ivi Sanaderu. Kao što su Milanoviću zamjerali da nije “pravi SDP-ovac”, Plenkoviću danas zamjeraju da ne slijedi izvornu politiku HDZ-a. Svu trojicu povezuje bahatost u nastupu prema svima koji razmišljaju drugačije. Jedino su razlozi toj bahatosti drukčiji - Sanader se osjećao sigurnim, Plenković, kao i Milanović, nastupa defenzivno.

Prihvaćanje eura jedan je od završnih tranzicijskih koraka na koji smo se obavezali potpisivanjem pristupnog sporazuma. Uz ulazak u schengenski prostor to je ključan “reformski” ispit koji moramo položiti da bismo osjetili blagodati priključenja najbogatijem svjetskom tržištu. Koraci koje na tom putu još moramo napraviti trebali bi nas zaštititi od grčkih pogrešaka, ali i od vlastite sklonosti rasipnosti.

Kuna, od početka zamišljena kao prijelazna valuta na putu prema euru, samostalno nije zaživjela nikada, što je vjerojatno pogrešno, kao što je pogrešno bilo i početno previsoko postavljanje tečaja, nepopravljivo nakon dužničkog vezanja uz dolar i euro. Zato je i pozivanje na domaću “neovisnu” monetarnu politiku kao jedan od alata za regulaciju ekonomije pogreška. Takva politika trajala je točno toliko koliko je trajalo određivanje početnog tečaja kune. Zaduživanje, biznis i štednja u stranoj valuti pokazali su da u domaću monetarnu politiku ne vjerujemo, desetljeće prije nego što smo preuzeli obavezu usvajanja eura.

Hoćemo li 2022. biti spremni za euro? Nećemo, kao što 1994. nismo bili spremni za kunu, a 1991. za promjenu sustava i prihvaćanje svih posljedica odlaska iz bivše države. Za razliku od prošlosti koja se pokazala prebrzom za naš ritam odrastanja, sada imamo i vremena i iskustva da se prilagodimo. Ili ukratko: Plenković nije Sanader, a euro je za nas dobar.