Country glazba već je stotinu godina bogata riznica pjesama o životnim nedaćama običnih ljudi, najčešće sazdana oko tri akorda i jednostavne melodije, a ponekad je nazivaju i bluesom bijelog čovjeka. Zapravo, country i blues i jesu dvije strane istog novčića koji u muci i trudu moraju zaraditi njegovi crnoputi ili bjeloputi junaci preživljavanja od prvog do prvog u mjesecu. A ti junaci moraju i predahnuti, najčešće u barovima o kojima su velikani country glazbe ispjevali tisuće i tisuće skladbi.
Jedan od njih, za moj pojam najveći od svih country kantautora, jest i Merle Haggard čiji je album “Back to the Barrooms” krasna oda životu po birtijama. Naslovnu pjesmu tog albuma počeo sam pjevušiti čim sam se ovog ponedjeljka, nakon mučna 53 dana izbivanja iz barova, a to je najduže od u mom životu 1981. naovamo, zaputio na prvi espreso. Poslije kojeg sam, netom je odbilo podne, maznuo i tri crna piva. Da se povratim od karantene i sperem peludnu prašinu iz grla.
Merle Haggard, rođen u željezničkom vagonu pored kalifornijskog Bakersfielda kamo su se njegovi roditelji iz Oklahome doselili tijekom Velike depresije, a kasnije i zatvorenik iz San Quentina, bio je okorjeli desničar i pobornik rata u Vijetnamu, ali i autor velikih i važnih životnih mudrosti i gorljivi zagovornik radništva i socijalne pravde. Uz topli bariton i vrhunski guitar-picking veličanstveno je miješao razočaranje i nadu, radost i bol, tugu i veselje.
Bojim se da ću se u prosincu ove godine morati sjetiti i njegove predivne “If We Make It Through December”. Tu pjesmu često su i pogrešno smatrali ljubavnom božićnom pjesmom, no posrijedi je socijalna drama u kojoj otac u bijegu od nezaposlenosti i siromaštva, trudeći se preživjeti nedaće Velike depresije 30-ih, tješi kćerkicu da će sve biti dobro ako prežive zimu, stignu do Kalifornije i dočekaju proljeće.
No sada, kad se napokon mogu vratiti u svoje prirodno stanište, radije ću pjevušiti “Back to the Barrooms” i njezine stihove “Dok glasna muzika sijeva/A šanker mi piće nalijeva/Na drhtavim nogama jedva stojim/Opet i opet borim se da ostanem trijezan/Ali, gle kakav sam promašaj jedan/Ponovo se vratih, da barove opsjedam”.
Doduše, u svoju obranu mogu reći da nisam barska mušica koja šankere davi svojim pričama pa ni alkoholičar koji pije sam u kutu, nego da tek volim popiti pokoje piće s prijateljima jer mi je to važna društvena aktivnost. Na moju sramotu, sve sam više papučar bijedan koji rijetko uvečer ode do kakvog bara. Čak i prije ove karantene.
Nisam nikada imao problema “dokinuti naviku” o kojoj je Haggard pjevao u pjesmi “I Can’t Break The Habit” ili pribjegavao miješanju “jada i džina”, kako je pjevao u “Misery And Gin” nego i tu pjesmu, uvodnu u album “Back to the Barrooms”, shvatio kao životnu lekciju.
Ipak, priznajem, često sam se ponašao kao u “I Don’t Want To Sober Up Tonight” u kojoj Haggard uz honky tonk klavir pjeva “Ne želim se noćas trijezniti/Da je sve u redu, ne želim se pretvarati/Ni zbog tebe ne želim se promijeniti/Da sam sretan, nemoj ni pomisliti/Da se noćas ne trijeznim, moje je pravo/Da mi um ostane zamagljen, zvuči mi zdravo”.
To stanje blagog supijanstva, kad je sve oko mene sfumatizirano i zblurano, kad me od tri-četiri piva napokon popuste fizički bolovi koje trpim 24 sata dnevno i barem malo razgali mi se duša, stanje je u kojem se najljepše ćutim.
Tada, kako mi pjeva Haggard, ali sad već u “I Think I’ll Just Stay Here And Drink”, odjavnoj s albuma “Back to the Barrooms”, mogu razumjeti zašto nema žene koja bi mogla promijeniti njegovo mišljenje i zašto mu je ponekad najpametnije ostati u baru. “Povrijediti me sada, ništa ne znači/Otkako te volim, bol me ne muči/Moj um posve je prazan, isti/Mislim da ostajem ovdje, sjediti i piti”. Oh, kako je lijepo vratiti se doma. Ili, kako bi to rekao Hag, “Back to the Barrooms”.