PIŠE SNJEŽANA PAVIĆ Kad ćemo ženi vjerovati? Ako je ružna, hoćemo li joj vjerovati kad kaže da je boli porod? Ili ćemo radije pitati Acu Stankovića?

Novinarstvo za jednu ženu može biti lijep i ugodan svijet, puno toga ti je otvoreno, tako da se zapanjiš kad tu i tamo dođeš u dodir sa stvarnošću. Da živiš u svijetu koji je u stvari neprijateljski prema ženama. Da tvoji dragi i pametni kolege ne vide da bi žene u društvu bile ikako zakinute. Da tebi bitan lik, inače pisac, ne vidi što je problematično u tome da poševi od pijanstva obeznanjenu curu na tulumu: to može biti seks bez dozvole, tumači on, nikako silovanje, jer nema sile.

Stvar je eskalirala gostovanjem Jelene Veljače u emisiji Aleksandra Stankovića, nakon velikog subotnjeg prosvjeda zbog pravosudnih propusta oko slučaja silovanja djevojčice u Zadru. Žučna rasprava s društvenih mreža može se svesti na ključno pitanje: ima li žena pravo glasa? Ima li žena pravo reći da je boli kad rađa, ili je važnije to što kaže doktor?

Žena je ta koja rađa. Silovani mogu biti i žena i muškarac, ali muškarci bitno rjeđe, i oni ne govore o tome. Kad ćemo ženi vjerovati? Ako je žena ružna, hoćemo li joj vjerovati kad kaže da je boli porod? Ili ćemo radije pitati Acu Stankovića? A što ćemo ako je lijepa, i ako je stavila fotku u kupaćem na Instagram?

Formalno pravo glasa žene u Hrvatskoj imaju od 1945., ali nismo izborile pravo da nas se istinski čuje i ozbiljno prihvaća. Kao da jesmo ljudi, ali nekako napola. Oni koji imaju zadnju riječ i o tamponima i o menstruaciji su muškarci (s horom žena koji im povlađuje, patrijarhat nije isključivo muška privilegija). Žene su niža kasta.

Stvar se zaoštrila na slučaju Salme Hayek, holivudske glumice meksičkog porijekla oko koje su se pokačili Stanković i Veljača. Niđe veze, kažu u Bosni, ali Stanković je inzistirao da Hayek nije smjela nastaviti raditi s Harveyom Weinsteinom na svom životnom projektu, filmu o Fridi Kahlo, nakon što ju je producent žestoko napastovao i ucjenjivao.

U ponedjeljak, dan nakon emisije, voditelj je objavio da i dalje misli isto. “Govoreći o poznatoj holivudskoj glumici u polemici sam iznio i stajalište kako nije trebala ostati u poslovnom odnosu s nekim tko ju je seksualno uznemiravao. To mislim i dalje. U smislu zadovoljenja pravde potrebno i društveno poželjno bi bilo da je prijavila zlostavljača, ali prihvaćam sugestiju gošće da svaka žrtva treba sama odlučiti kada će i hoće li to napraviti”, napisao je na Facebooku. Dakle, Stanković prihvaća da svaka žrtva treba sama odlučiti, ali ponavlja da nije trebala ostati raditi s Weinsteinom. Ma bravo, majstore!

Super je Stanković, bolju reklamu za feminizam teško je zamisliti. Ja vas poštujem, drage žene, ali ipak bolje od vas znam što biste vi trebale osjećati i napraviti, ponavljaju nam u zboru muškarci ovih dana. Super je Stanković, on je subotnji prosvjed učinio vidljivijim, svađa s Veljačom pokrenula je jako važnu raspravu. Izmililo je na stotine stankovića, muškaraca uvjerenih da su otvoreni i tolerantni, koji ne vide što se tu žene uopće imaju buniti. S visine popuju kako bi oni istog časa prijavili, istog časa dali otkaz iz firme u kojoj bi ih netko napastovao. Jedino što nikad ne kažu kuda bi to žena mogla ići, ako joj se baš ne da seliti na Island.

Stvarnost je bolna, i opako je kad joj se izložiš. Zgromljena sam tom friškom spoznajom koliko ljudi ne doživljava žene. Mojih višegodišnjih prijatelja. Ali ne mogu reći da ne razumijem. Razumijem, i sama sam bila takva, u muškom svijetu plivala sam po muškim pravilima, uvjerena da mi je feminizam suvišan. U osamdesetima relativno etabliran, od devedesetih feminizam jedva da je postojao u našem javnom prostoru. Zato zahvaljujem Aci Stankoviću i njegovoj tvrdoglavoj bešćutnosti prema žrtvama seksualnog nasilja, on je feminizam ponovno lansirao na naslovnice i u udarne termine, i natjerao ljude da o tome misle i pričaju.