USPUTNE ZABILJEŠKE

PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Ovih smo dana vidjeli da tamo gdje nema granica, uspostavljaju ih sami građani, solidarni samo do neke granice

Novi val izbjeglica dramatizira pitanje solidarnosti jer dovodi do podjela među zemljama koje imaju vrlo konkretne posljedice po te ljude
 Ronald Goršić/CROPIX

Kako se izbjeglička kriza povećava i pretvara u humanitarnu, tako je EU sve više podijeljena. U tome se izdvajaju zemlje Višegradske skupine, Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka. One odbijaju sistem kvote. Ponašaju se kao ljudi koji su i sami žrtve - razumije se, žrtve komunizma - pa baš i nisu spremni nekome drugome prepustiti “primat”. Ukratko, pokazuju manjak solidarnosti na koju se ovih dana pozivaju svi. No ni oni sa zapadne strane, Austrijanci na primjer, nisu iskreni. Ljubazni su dok se od njih ne zahtijeva više od vode, hrane ili odjeće. Zatim ih lijepo otprate do granice s Njemačkom. Dakle, solidarni su dok znaju da se izbjeglice ne žele zadržati u njihovoj zemlji. Kad izbjeglice ostankom zaprijete da se pretvore u teret na državnom proračunu i financijsko odricanje, javlja se otpor. Čak je i benevolentna Njemačka koja ih želi na neko vrijeme morala zatvoriti svoje granice, bojeći se ne samo kaosa, nego i reakcije svojih građana.

Ovih smo dana jasno vidjeli da i tamo gdje nema granica, uspostavljaju ih sami građani koji su solidarni, ali samo do određene mjere. Ta je mjera osjećaj da su i sami ugroženi pa se, bez obzira je li to opravdano, boje navale izbjeglica, pogotovo jer su to ljudi iz drugačijih kultura.

Dakle u EU postoje dva potpuno suprotna modela ponašanja, švedski i mađarski. Jedni su lijevi liberali, oni koji ponavljaju “svi smo mi ljudska bića” i primaju izbjeglice i imigrante raširenih ruku. Doduše uz već vidljivu posljedicu, sve veću popularnost antiimigrantskih stranaka. Drugi su oni koji bi ih najradije sve poslali natrag, samo to ne smiju reći, već govore o potrebi kontrole granica i grade zidove od bodljikave žice. Da se ne bi dogodilo da, kako je to rekao Orban, Europljani postanu manjina. I to bez obzira na činjenicu da Europa doista treba imigrantsku radnu snagu jer naprosto nema dovoljno veliki natalitet da, paradoksalno, održi upravo način života i standard koji se boji izgubiti zbog imigranata.

Ovo je nesumnjivo i politička podjela. No nisu ova dva pristupa ni nova ni strana. Već godinama jedni, kao Philippe Legrain, dokazuju da su imigranti potrebni i korisni. Brojke pokazuju da u Velikoj Britaniji više doprinose društvu nego što potroše iz socijalnih fondova. Drugi, poput Davida Goodharta, tvrde kako masovna imigracija šteti socijaldemokraciji i nagriza nacionalnu solidarnost.

Polemika ove vrste mogla se lakše voditi prije desetak godina kada je imala formu za ili protiv multikulturalnosti, ali je situacija s imigrantima bila stabilna. Novi val izbjeglica dramatizira pitanje solidarnosti jer dovodi do podjela među zemljama koje imaju vrlo konkretne i dramatične posljedice po te ljude, ali i pogoduje širenju tjeskobe od budućnosti.

No možda ni sam pojam solidarnosti, koji se sada toliko evocira, nije više primjeren situaciji? Naime, vrlo pojednostavnjeno, solidarnost na koju se pozivamo nastala je u vrijeme kad su zajednice bile manje i homogenije. Osnova solidarnosti je da se ljudi obavezuju da će pomoći jedni drugima, dakle ključna je uzajamna odgovornost. Kako se kroz povijest zajednica širila, obavezu solidarnosti su preuzele stranke, odnosno države. Od sredine 20. stoljeća moralna jednakost svih ljudi uspostavljena je kao opća vrijednost, da bismo u doba globalizacije došli do etičkog univerzalizma. Solidarnost je jedna od temeljnih europskih vrijednosti jer Europa je posebno osjetljiva na to zbog holokausta, kolonijalne prošlosti i dva svjetska rata - kako primjećuje Goodhart.

Svi su ljudi jednaki i svima treba pomoći, ali je to u stvarnosti nemoguće. Očito postoji hijerarhija odgovornosti, od obitelji do onih oko sebe s kojima čovjek dijeli vrijednosti i uvjerenja. U situaciji masovnog priliva izbjeglica solidarnost se topi i ponekad pretvara u suprotnost. U samoobrani, zajednice se zatvaraju, podižu ograde, povlače se u nacionalizam i rasizam - bez obzira je li opasnost stvarna.

U nedavno objavljenom eseju u London Review of Books, Slavoj Žižek piše da je potrebno ostaviti iza sebe arogantno ljevičarsko moraliziranje: “Moramo napustiti ideju da je rasistički ili protofašistički braniti svoj ‘način života’ za domaće stanovništvo. Ako to ne učinimo, utabat ćemo put za napredak antiimigrantskih osjećaja u Evropi čija je posljednja manifestacija u Švedskoj. Tamo je prema posljednjem ispitivanju javnog mnijenja antiimigrantska stranka Švedski demokrati pretekla najpopularnije socijaldemokrate. Između ostalog, trebat će redefinirati nacionalni suverenitet i uspostaviti nove načine suradnje i odlučivanja. Morat ćemo prihvatiti da su velike migracije naša budućnost ali Evropa mora nametnuti strogo poštovanje pravila. Ozbiljan zajednički pristup imigraciji je jedina alternativa barbarizmu, tzv. ‘sudaru civilizacija’!” No, može li sve to funkcionirati ako solidarnost više nije ono što je bila, a jedinstva je sve manje i manje?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:45