USPUTNE ZABILJEŠKE

PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Fenomen Abramović i najčešće pitanje: Tko je tu magarac? Ljudi se to pitaju sasvim pogrešno...

 
 Andrew Burton / REUTERS

Velika izložba radova “Čistač” Marine Abramović otvorena je nedavno u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu uz medijsku pompu kakva i priliči svjetskoj zvijezdi. Umjetnica performansa došla je nakon 44 godine, odazivajući se na poziv vlade koja je iz proračuna izdvojila navodnih 660.000 za njeno gostovanje. Nema sumnje da će, htjela to Abramović ili ne, znati dobro iskoristiti njezinu posjetu.

Konferencija za novinare u ranu zoru, predavanje pred tisućama ljudi, brojni intervjui, objašnjenja koncepta izložbe - sve je to dio umjetničke produkcije u njenoj režiji, svugdje, a ne samo u Beogradu. Abramović se otisnula iz Beograda ubrzo nakon što se proslavila radikalnim konceptualnim performansima. Ova bi izložba trebala bi biti neka vrsta zatvaranja kruga, povratka na ishodišnu točku kada je 1975. na trbuh žiletom urezala zvijezdu. A publiku obično ionako najviše zanima sam event, otvaranje i Marina, kao svjetski poznata osoba. Ne zanima ih nužno njena umjetnost, koja se najčešće doživljava kao nešto bizarno, spektakularno i nerazumljivo. Kao uostalom i konceptualna umjetnost uopće, odnosno kritika tradicionalnih načina umjetničkog izražavanja.

Njenim se performansima možemo diviti ili ne, ali tu nema mjesta razumijevanju - dovoljno je posjetiti bilo koji muzej suvremene umjetnosti. Na primjer Pinault na Punta della Dogana u Veneciji. Naravno da pred skulpturom polovice konja koja visi iz zida sa 10 metara visine, ili izloška spaljenog automobila i sama riječ razumijevanje postaje besmislena. Isto se može reći i za sudaranje dvaju tijela, ležanje na podlozi od leda ili hodanje Kineskim zidom Marine Abramović. Ali ono što je uzbudljivo kod njenih radova, ono što izaziva emocije, jest činjenica da njoj kao materijal služi njeno tijelo. I druge vrste umjetnosti, od glume do baleta na primjer, također koriste tijelo kao instrument. Razlika je u tome da Abramović pokušava prevladati fizička ograničenja, njoj tijelo služi za prevladavanje granica boli, zbog čega se ponekad izlaže opasnim situacijama. Kao u performansu “Ritam 0” u kojem su publici na raspolaganju 72 predmeta, među njima i škare, nož i pištolj. Nije bez razloga svoje memoare naslovila “Prolazim kroz zidove”, iako su ti zidovi emocionalni - oni kroz koje je najteže proći.

Ako je možda već unaprijed pripremljen na nerazumijevanje izložbe, gledatelj barem u memoarima očekuje neka objašnjenja njene umjetnosti. No neće ih naći. I to ne samo stoga što ona ne piše da bi dosegnula psihološke i emocionalne dubine svojih vlastitih performansa, nego zato što je to uopće ne zanima. Na mučne odnose s roditeljima, život u socijalističkoj Jugoslaviji ili susrete s drugim umjetničkim sredinama osvrće se gotovo usputno. Ona potragu za motivacijom i artikuliranje vlastite umjetnosti ne vidi kao svoj zadatak. Ali se zato iz detaljnih opisa svakog performansa u knjizi dade iščitati nešto drugo, jednako fascinirajuće: njena snaga, odlučnost i nevjerojatna disciplina. I ono možda najvažnije: instinkt koji ju je odveo na put istraživanja izvan područja racionalnog i objašnjivog. Njena istraživanja mogućnosti tijela odvela su je k istočnjačkim tehnikama postizanja duhovnosti (joga, budizam, zen-budizam, razne vrste meditacije), raznim religijama, šamanizmu i misticizmu. Abramović je te duhovne vježbe prevela na jezik zapada i one su postale - umjetnost.

Sama umjetnica postala je guru metode koju je nazvala po sebi, u institutu koji je nazvala također po sebi. Kombinacija raznih istočnjačkih učenja i disciplina ima za cilj osvještavanje umjetničkog djelovanja drugih umjetnika, pa je zapravo to povratak sebi i zatvaranje kruga koji se otvorio prije skoro pola stoljeća. No ništa od toga ne bi imalo učinka niti bi došlo do javnosti bez glamura koji prati Marinu, koliko zbog njezinog egzotičnog porijekla i autentičnosti njenih izvedbi - toliko i zbog današnjeg star-sistema, jedinog načina promocije umjetnosti preko glamuriziranja samog umjetnika. Zato ona medijima ne servira samo on što je donijela (120 eksponata), već s njima dijeli i svoje uzbuđenje pri povratku u rodni grad, ali prepričava i što je upravo pojela, gurmansku pljeskavicu, na primjer.

Fenomen Abramović se sastoji upravo od ta dva elementa: kulture spektakla i vještine da razne tehnike kontrole tijela svojim izvođenjem uspijeva pretvoriti u umjetnički čin.

Zanimljive su bijesne reakcije publike na vijest da je Muzej suvremene umetnosti u Novom otkupio za 80.000 eura DVD na kojem umjetnica sat vremena gleda u magarca. Tko je ovdje magarac? pitaju se, sasvim pogrešno, jer stvar je u Marininoj disciplini gledanja, a ne u onom što umjetnica gleda. Tako da i nema previše razlike između buljenja u magarca ili u 750.000 ljudi koliko ih je 2010. prošlo kroz MOM-u u performansu “Umjetnica je prisutna”. Pitanje o magarcu ili o razumijevanju umjetnosti je zastarjelo, odgovora nema, sve može postati umjetnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 15:40